O korona virusu pričali smo čitavu godinu i tko zna koliko ćemo još dugo pričati. Virus je ušao u svijet, ali i u svijest čovjeka, a onda je zašao u organizam i započeo kupiti svoj danak. Ako bi ga pokušali okarakterizirati, metaforički bi se radilo o nekoj osobi, uglednoj, senzualna lica koje ljude vrlo lako namami. Osjećajima se hrani i obožava čovjekov strah. Naziv korona – kruna podsjeća nas na vladara svijeta, a to je korona virus uspio jer ljudi strahuju za sebe i bližnje, izbjegava se svaki mogući kontakt, zaraza je nepredvidiva i može doći života. To sve pokazuje koliko je virus kulminirao u samo nekoliko tjedana, te je tako razrušio uobičajene stilove življenja. Svadbena veselja već početkom pandemije ne izazivaju radost nego naprotiv, iznimnu bojazan. Koncerti posvuda bivaju nepoželjni jer se kapljičnim putem zaraza lakše širi kroz pjesmu. Zagrljaji ne postoje. Običaji po selima oko Uskrsa i Božića su izbačeni. Poslovi se gube. Ljudi zdvajaju i više se ni čemu ne raduju. A onda kako smo svi svakodnevno zaokupljeni virusom i epidemiološkim mjerama, zadesio nas je povrh toga snažan potres u Baniji. Pa smo se baš tada zapitali, ima li kraja ovome zlu? I na samom vrhuncu te nesretne 20-te, u posljednjim otkucajima stare godine, dogodila se stravična tragedija u Tribistovu. One vedre, lijepe emocije kao da su zanijemjele od sumornih događaja kroz čitavu godinu…
Kad smo se nalazili u karanteni u travnju prošle godine, netko je nazva korizmenoj karanteni, počeli smo se zbližavati s obitelji i s Bogom. Karantena je tada unijela svježinu u našim životima. Počeli smo shvaćati život i uočavali njegove vrijednosti. Otkrivali smo sebe i posvetili se više molitvi Bogu. No čim je karantena završila, skoro sve ono što smo donedavno obnovili počelo je padati u zaborav. Ponovno su uokolo sijevnule primitivne podjele; nepotrebni prosvjedi u Sarajevu, vika oko Izbornog zakona, “Lokalni izbori u Mostaru“, ali uz to sve, vratilo se ono čovjekovo prijašnje; prekrcane kladionice, dangubno korištenje mobitela, vraćanje lošim navikama, bijeg od doma i izbjegavanje razgovora s bližnjima i s Bogom. Korona virus nije toliki globalni problem koliko je čovjek sam sebi problematičan. Trebamo se prije svega zapitati koliko još treba prodrmati potresa i epidemija tlo i tkivo našega svijeta da bi ljudi shvatili ljepotu života, ljubavi i poštivanja bližnjeg. Ponekad se tako olako prepuštamo načinu modernog življenja na koji je poglavito utjecala današnja zaraza. Taj se moderni život udvostručio. Kod nas, Bogu hvala, se još uvijek ne može osjetiti zapadni stil, gdje se zatvaraju crkve i gdje vlada manjak duhovnih zvanja, gdje je nemoralno moralno i gdje se precjenjuje materijalizam. No činjenica je da naša mladost, pa čak čitave obitelji putuju na Zapad i onamo ostaju živjeti. Nažalost, svakodnevna imigracija najveća je rana našeg društva čemu je posebno pogodovala korona kriza. Shvaćamo da je život doista nepredvidiv i da njim nevidljivi virus može zavladati, ali ne zaboravimo da je ovim svijetom hodao Onaj koji je nosio trrnovu krunu i ostavio nam primjer života kakvim danas svi trebamo živjeti. Ukoliko budemo slijedili Njega, niti jedna kruna zlata i virusa ne može nas “slomiti“ jer Njegov put vodi u život vječni koji nas izbavlja od svakoga zla. Sve je prošlo, kao što su prošle i druge prijašnje pandemije, ali čovjek će uvijek ostati tu. No, kakvi ćemo mi ostati nakon svega i hoće li i nas promijeniti korona virus?