Često se čuje kako stariji nemaju povjerenja u mlade. Ima i takvih slučajeva. Ali tko je te mlade rodio, odgojio i u život uputio? Jesu li oni sami sebe rodili i odgojili pa su im stariji konkurencija i smetnja ili smo mi „stariji“ rodili njih, a u život smo ih bez dovoljno pouke pustili?

I sadašnji su „stari“ nekada bili „mladi“, ali ne bih rekao da su prigovarali starijima, nego su, naprotiv, od malena od starijih učili i borili se za budućnost.

Smjelo i odvažno Ivan Krstitelj u Markovu evanđelju kaže: „Nakon mene dolazi jači od mene…“ (Mk 1,7). Ivan najavljuje nove generacije, o njima razmišlja, svima poručuje kako dolazi „jači“, moćniji od njega. Ivan ima povjerenja u mlađega.

Imamo li mi povjerenje u one koji dolaze poslije nas? Općenito gledajući, nisam siguran da bismo mogli pozitivno odgovoriti na postavljeno pitanje.

Kada su u pitanju pojedini mladi ili možda naša djeca, možda bismo odgovorili kako bismo ih rado vidjeli na svojem radnom mjestu. Možda bismo ih rado vidjeli „uspješnijima“ od nas samih. Dobro je kada učenik nadvisi učitelja, kada djeca postanu uspješnija od roditelja. Kud ćeš ljepše nego vidjeti da su nam djeca sigurna budućnost?! 

Pročitao sam negdje sljedeću zgodu: „Na majicama jedne generacije maturanata pisalo je: ‘Mi smo vaša budućnost! Je li vas strah?’“ Zanimljivo napisano! Bilo nas strah ili ne, sutra će našu budućnost preuzeti mlađe generacije. Imamo li dovoljno povjerenja u njih da nam jednoga dana budu nasljednici?

Istina je kako smo se trudili da se kroz izobrazbu dobro pripreme za život. Pa ipak, vidimo da su ispred njih širom otvorene brojne prepreke na kojima bi ih mnogi nenaklonjeni radije vidjeli mlade polomljene negoli sutra uspješne.

Hoće li mlade generacije biti dovoljno pametne i mudre da ostvare zadaću koja im se nameće? Hoće li znati cijeniti dostignuća i stečevine starijih? Hoće li biti zahvalni na onome što smo za njih učinili? Hoće li o nama „starijima“ govoriti sa zahvalnošću?

Jednoga će se dana roditelji, odgojitelji, učitelji i svećenici naći pri kraju svoje službe. Završava naše zemaljsko vrijeme, započinje vrijeme mlađih naraštaja. Hoćemo li rado svoju službu prepustiti mlađima?

Bilo bi mi drago kada bismo svoje mlade odgojili tako da, kada dođe njihovo vrijeme, u njih imamo veliko povjerenje.