Darivanje, darovati, primiti dar, radovati se s darovateljem…

Dok nije bilo trgovina u svakome kutu Hercegovine, kod nas je bio običaj da se u kući uvijek nešto čuva za gosta ili za ponijeti u goste. Onaj koji nije znao staviti u stranu za prijatelja, za gosta ili za u goste ponijeti, nego je sve potrošio sam ili sa svojom obitelji ili sve halapljivo provukao kroz svoj nezasitni probavni aparat, taj za kratko vrijeme u kući ni za sebe nije ništa imao. Danas se takvoj kulturi ne učimo. Naprotiv!

Nerado primamo dar kako ga ne bismo trebali uzvratiti, odnosno kako ne bismo imali obvezu darivanja. No običaj darivanja i primanja dara naš je domaći običaj i treba ga čuvati i sačuvati. Ovi što nam dođu „iz Njemačke“, „iz grada“, znaju nam dijeliti lekcije kako je to nekulturno, kako to ne valja, kako je to balkansko. Po stotinu puta ponove kako „to nije običaj u Njemačkoj“.

U Hercegovini se ne ide u goste „spuštenih ruku“ niti se gosta prima skupljenih ruku. Znamo li danas darivati? Znamo li se veseliti daru? Zašto su nam darovi koje nosimo drugomu prazni, bez sadržaja? Preglasni pojedinci na sve načine žele umanjiti simboliku i značenje dara.  Ni sami se ne znamo veseliti s onim što spremamo za dar, a isto se tako ne znamo veseliti ni daru koji primamo. Obično se na brzinu ode u trgovinu, kupi što treba, trgovkinje zamotaju u sjajni papir, stave sve u „ćesu“ (vrećicu) i krene se u goste.

Ima već nekoliko godina otkako su u trgovinama ubacili običaj da se pokloni ne umataju u sjajne papire, nego se stave u „specijalnu“ vrećicu. Vrećicu  dodatno naplate, a trgovkinja s osmijehom kaže: „Kad se stavlja poklon u ovakvu vrećicu, nije ga potrebno umotati!“ Zapravo, mnogi trgovci i ne znaju lijepo umotati dar pa im je lakše ubaciti ga u „specijalnu“ vrećicu.

Kada dođeš u goste i pružiš darove što si ih kupio i donio u „specijalnoj“ vrećici, domaćin neće ni da je primi ni da kaže „hvala“, nego mrko, oštro i ozbiljno, upirući prstom na stolić kaže: „Stavi to tu!“ I tada sam u sebi kažeš kako je šteta poklanjati; bilo bi bolje kući sa sobom ponijeti…

Dar je imao simboličnu vrijednost, nažalost danas izgubljenu. Dok smo bili djeca, veselili smo se svakom daru, pa i onomu malom, skromnom. No nadošla neka nova vremena s nekim novim „bontonom“ darivanja. Mora se naučiti koga, kada i u kojim prilikama treba darovati. Ne daj Bože da pogriješiš. Ako nisi siguran, moraš nekoga pitati da ne bi krivo kupio. I opet pro­mašiš i osramotiš se.

Priča mi neki mladi otac kako se osramotio kad mu je žena jednom bila u porodilištu. Njemu su rekli kako bi trebao kupiti buket ruža i čekati pred vratima dok se dijete rodi pa darovati babicu. „Ajte“, reče mladi tatica, „znam kako ću darovati babicu“, ali s ružama nije znao. Otišao je i kupio najljepše, a kad se pojavio na vratima porodilišta, počeše mu se smijuljiti upitavši ga: „Pa kud’ ćeš s bijelim ružama?“ Eto, vidiš! Kupio najljepše ruže, kad tamo – nije dobro, ne valja im boja. Izmišlja se što bi trebalo darovati, a kad se nešto izmišlja, to najčešće nema nikakva sadržaja.

Uz sve ono materijalno, vidljivo, postoje darovi koji se ne smiju propustiti darovati, a te „stvari“ nisu ni skupe. Netko reče: „Najbolje su stvari u životu besplatne, ali nisu jeftine“. Evo nekih besplatnih, ali ne jeftinih artikala: radost, sreća, mir, ljubav, zdravlje, vrijeme, istina, povjerenje, mudrost. Nije utopija, nije nemoguće ovakve „artikle“ nekomu darovati. Naprotiv, uz materijalni dar, uvijek daruj ove „besplatne, ali ne jeftine darove“.

Nije dobro darivati radi darivanja. Dar darovan radi darivanja isprazan je. Što je to što možemo darovati Bogu i čovjeku? Najljepši je dar darovati sama sebe. Krenuti iz svojega domaćeg ugođaja u goste i uz sve materijalno darovati sama sebe, svoj duh, svoju kulturu, svoje lijepo, ugodno, domaće ophođenje.