Prag doma (kuće) – Mnogim ljudima je drag prag kuće. To je mjesto gdje se rađala radost, sreća, a danas, kad odrasteš nadolazi prisjećanje u dubinu i daljinu.

Na pragu kuće su se događali mnogi susreti: dočeci prijatelja, rodbine, gostiju, tu su pala prava pitanja, riječi dobrodošlice, pozdravi, a onda ispraćaj, poljubac i daleko mahanje u ozemlje i budućnost…

Teško je kad na pragu kuće ne dočekaš onoga kojega više nema: oca, majke, brata, sestre. Tada na prag sjedneš i plačeš. A jučer toj osobi si se na pragu radovao, smijao, veselio. A sestru, brata u sestrinskoj i bratskoj igri si odgurnuo, oštinuo da vrisnu „mama, opet“, a ti pobjegao tamo negdje daleko od materina rukohvata.

Prag kuće je drag i mio, bilo drven, bilo kamen. Sve jedno on svoju priču priča.

I onda, sjeo sam na prag kuće, iza njega više nikoga nema: ni oca ni majke, ni brata ni sestre, iza njega je prazan hodnik, prazna soba, kuhinja, ostava. Sjeo sam, šutio i čamio.

Ali, opet, upravo tu čujem glas koji mi reče: „Ne boj se, sine! Duh Božji je s tobom. I rekoh: “Ustaj, ne boj se kreni.

Ne boj se! Kreni!

I onda kad odeš u svijet, sanjaš prag kuće, sanjaš ono ugodno i lijepo što se na njemu i oko njega dramski i pjesnički odigravalo.

Neka na pragu moje kuće ne raste više trava, nek’ se ne kupi paučina niz ovratnike pragovih vrta. Na pragu moje kuće neka se događa život…

I sad kad dođeš domu svojem, klekni na prag kuće, poljubi ga, ljubeći njega, ljubiš cijeli rodni zavičaj i oca i majku i brata i sestru i sve svoje…

Prag kuće je oslonac, koji te uvijek poziva i rado pozdravlja. To je svetinja koja tješi, ali i opominje.