Ne može se uvijek gledati unatrag. Ako bi tako mogli bi vidjeti uz ono dobro da je naš minuli hod obilježen mnoštvom posrtaja, padova, pobuna, često tugaljiv.

Životne okolnosti, a onda i mi sami smo se zamračili, dušu zacrnili, svijest ohladili, sam sebe ne može primijetiti, gubimo razlog života, radost i sreću su daleko od nas, prazni smo. Jesmo li zalutali, tumaramo ulicama grada… Dođe nam plakati, a ne pjesme pjevati.

Nije dobro ustrajati u zlu. Popravimo se. Potrebo se okrenuti i vratiti na početak, uvidjeti gdje smo pogriješili i krenuti s početka.

Ima li što žalosnije, kad čovjek ne vidi pozitivne smjelosti, ne vidi nadu koja bi ga pokrenula. Onaj koji se ne zna nadati, taj ne zna što je život. Propada čovjek koji ispred sebe vidi samo mrak i crne priče.

Bog se nije udaljio od našega života, ali mi njegovu prisutnost ne primjećujemo? Dobronamjeran čovjek se pita: primjećuje li itko da je Bog s nama. Dobronamjeran čovjeka može upasti u beznađe, ali ne smije prestaje tragati za boljim.

To što ponekada osjetimo da je Bog odsutan iz našeg života nije uzrok u Bogu nego u našem „tvrdom srce“. Osilili smo se, i ponašamo se kao da Boga nema, kao da nam ne treba.

Došašće je. Počnimo moliti, glasno moliti, vikati: „Vrati se, Bože, budi s nama! Čut će Bog naše vapaje i ozdravit srce naše“. Molitva ushićenog vapaj razderat će oblake i otvoriti nebesa.