Često se čuju izmišljotine o drugome: laži, kritike i kritizerstva. Rekao bi netko jedan bezobraznik izmišlja, drugi sluša, treći raznosi. Bezobraznici do bezobraznika!

Ima li što pozitivno kod ljudi koje se kleveće, ogovara i trača?

Kaže priča: U obitelji bio šestogodišnjak, dijete, živo, vatreno, na izgled nimalo dobra. Bio je zločest. I, roditelji šestogodišnjaka na sve načine pokušali urazumiti, ali nije išlo. Vidjevši da ne ide,, otac se odluči moliti za svojega sina. Molio se on i prije ali u sebi, tiho, ali ovaj puta glasno, u bračnoj sobi, klečeći na podu. Moleći u molitvi bi spomenuo mnoge sinovljeve opačine koje je činio toga dana, i moleći Boga da ih se sin oslobodi. U jednom trenutku, majka je prišla vratima sinove sobe i čula kako sin u sobi jeca. Ušla je unutra i upitala ga „što je, zašto plače i jeca“. Sin je kroz suze izrekao svoju bol: „Kako ne bih plakao kad čujem kako moj tata Bogu uvijek govori samo ono loše što sam učinio. Nikad Mu nije govorio o onome dobrom što sam učinio.“

Nitko nije toliko zločest, da u njemu nema nešto dobro, na čemu bi se mogle temeljiti sve naše tvrdnje o nekome. Umjesto da prepoznamo ono dobro u ljudima i to dobro priznamo, mi smo skloniji, glasno, na sav glas, svugdje, na svakom mjestu, bilo gdje, isticati loše, izmišljeno, negativno, ciljano izmišljeno. Ne znam jesmo li se ikada pomolili za onoga „lošega“ da se popravi.

Bilo bi dobro ovom zgodom pročitati isječak iz Prve Pavlove poslanice Solunjanima (1. Sol 1) gdje Pavao piše Solunjanima: „Uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas“ Pri tome se prisjeća svega dobra dok je bio u Solunu: „djelotvorne vjere Solunjana, njihove požrtvovne ljubavi i postojane nade.“ Odaje im i priznanje, te kaže da mu je dobro poznato kako su Riječ Božju primili s velikim nevoljama, ali usprkos svega što su doživljavali postali su uzor sviju vjernika. Njihov primjer odjeknuo je daleko, u Makedoniji, Ahaji i svugdje uokolo.

Pavlove riječi zasigurno su pozitvno, ohrabrujuće djelovale na Solunjane, te su i oni sami još hrabrije djelovali na putu sv. Pavla, odnosno na putu Isusa Krista.

Ovdje i nama poruka: Budimo spremniji nekoga pohvaliti nego li osuditi. Pohvala neka bude bogata, a kritika umjerena. Netko je rekao „Kritika čini mnogo, ali ohrabrivanje čini više.

Ovih dana proglašen je u Italiji, u Asizu šesnaestogodišnjak Carla Acutisa. Mladić koji je volio Crkvu, volio Papu i koji je patio zbog svega onoga što su kritizeri činili protiv Crkve i protiv Pape (za vrijeme njegova života papom je bio Benedikt XVI.). Globalna pošast našeg vremena nažalost postalo je kritizerstvo. Kritizerstvo prema Crkvi nije bezazleno. Ima ono svoj cilj. Cilj je odvojiti ljude od Crkve. Zavjera je to zemaljskog paklenog podzemlja.

Bojim se da pojedini bilo lokalni bilo portalski, bilo svjetski kritizeri i „smicaroši“ neće stati, nego naprotiv kritizirati Crkvu postala im je bolest. Mnogi bez toga više i ne mogu.

Ipak, moguće je i onoga kojega ne možeš podnijeti, umjesto izmišljanja, laži, klevete, ogovaranja i trača darovati lijepom riječi i jabukom.