Naš život se odvija između izgovorenog i urađenog.

Svjedoci smo kako su danas na cijeni ljudi koji lijepo zbore.

Na žalost mnoge izgovorene riječi su ciljana laž, zavođenje i manipulacija. Rijetki su ljudi koji slijede ono što govore. Često jedno govore, a drugo čine. Pred Bogom vrijedi što je učinjeno, a ne pusta obećanja i prazne riječi.

Svi olako obećavamo da ćemo slijediti Boga i njegove upute, ali se često ponašamo kao ona dva sina u Matejevoj prispodobi od kojih jedan reče da hoće pa ne ode a drugi da neće pa ode (Mt 21, 28-32).

U ova dva načina ponašanja može se prepoznati svaki od nas.

Na ređenju svećenik kaže: „Evo me.“

Na vjenčanju mladenci obećaju vjernost,

U ispovijedi kažemo da nećemo više griješiti,

Kod krštenja roditelji obećaju da će odgajati djecu u vjeri otaca.

Predstavljamo se kao vjernici, a daleko smo od vjere. Sve je više papirnati vjernika, a vjera sve tanja i tanja…

Kod svakog obećanja danoga riječima možemo postaviti pitanje, a što se dogodi kasnije?

Prorok Izaija u 29. poglavlju kaže: „Ovaj naraštaj me samo usnama časti, a srce mu je daleko od mene“.

Lako je obećati, a teško je ispuniti obećanje.

Obećanje je zakletva, kojom jamčimo da ćemo ispuniti ono što smo rekli. A je li tako bude?