U posljednje vrijeme opomena u našim zajednicama je prilično nepoznata. Očito je da smo izgubili pravo značenje zajednice i odgoja u zajednici. Čak ni u obitelji se više ne smije opominjati, kaže se „šta ću mu ja“. Kad treba opomenuti, mnogi prešute, a najčešće se u velikom krugu namjerno mimoiđu. Možda nam je stalo da se mimoiđemo, umjesto da se susretnemo. Ako se i mimoiđemo, u nama proradi inat pa kažemo: „doći će on“, „reći ću ja njemu“. Ovaj stil postupka nije opomena, ovdje je riječ o prkosu. Nedostaje nam razgovora „u četiri oka“. Umjesto da se sporovi rješavaju bratskim opomenama nastupa se negativnostima, lažima, izmišljotinama, a nerijetko i sudovima. Imajmo u vidu da sudovi preskaču sve instance koje nalaže Evanđelje.
Molimo se za zajednicu, pojedince u zajednici, molimo se za obitelj, ne možemo sami ostvariti svoje kršćanstvo. Tamo gdje se zajednica moli, tu se napuknuta trska ne lomi nego liječi, tu se vatra koja tinja ne gasi nego se podržava da i dalje tinja, (usp. Mt 12,20).
A kako li se mi dobro osjećamo kada pored sebe vidimo napuknutu trsku; tada se vidi kako smo uspravni; i kako nas umiruje kada se ugasi tinjajuća vatra tada našu malu lampicu možemo prozvati svjetlom.