Jela – osvrt na dramu

Osvrt na dramu „Jedan Epitaf Lavici Anđeoskoj“

U dvorani „Nadbiskup Petar Čule“ Kruševo u nedjelju večer 27. 9. 2020., izvedena je drama o Jeli.

Na početku predstave na daske pozornice stao je župnik, don Ljubo Planinić koji nas je pozdravnim govorom uveo u dramu. Nakon govora, uslijedila je točka ženskog i muškog bećarca. Bećarac su pjevali članovi klapa: „Studenac“, „Jela“ i „HKUD-a Kruševo“.

Dramska uvertira započinje gašenjem svijetla dok iz zvučnika istodobno huči kiša i jaka grmljavina. Svjetla reflektora spuštaju se na pozornicu na koju izlazi nekoliko glumaca iz uvodnog čina. Upoznajemo likove i radnju drame te kroz drugi čin jasnije vidimo karakter glavne junakinje drame, Jele Cikoje. Njen stav  i  rečenica: “ Bolje umrijet’ čista  nego okaljana živit sto godina“, nagovještava publici tko je prava mučenica.

Nešto drugačiju sliku, suprotnu od prethodna dva čina, vidimo u trećem. Ne samo zbog glazbene orijentalne pozadine, niti zbog gizdavih nošnja, nego prvenstveno ponašanjem likova koji predstavljaju antagoniste drame. Ne bi se složili ni da su tipični negativci. Ovdje se može uočiti  loš utjecaj društva na pojedinca  kojeg  ponekad  jednostavno ne možemo birati i pod njegovim smo utjecajem  pa  taman bilo to i protiv vlastite volje. To predstavlja Ibrahimov lik. Njega društvo nagovara da počini zulum i da bude pravi Turčin. Žele mu reći da je on vladar, da je sve njegovo i sve što se opire njegovoj volji, može vlastitom rukom okončati. Ali, je li Ibrahim dosljedno slijedio primjer društva? To se vidjelo u četvrtom „presudnom“ činu gdje započinje episodija drame. Ibrahim nije mogao ići preko svoje volje i nije smogao snage učiniti zulum kako je od njega družina zanovijetala. Zato, Alija kao kolovođa bande, preuzima stvar u svoje ruke. Krši dogovor i ne dozvoljava da im tako obična pastirica, katolkinja, prkosi  pred  nosom. Alija je prvo pokušava obeščastiti, međutim ta mu  namjera ne prolazi olako pa zbog bijesa poseže za kuburom i ubija nevinu djevojku.

Petim činom proteže se tihi melankolični zvuk kojeg „razbija“ ohrabrujući monolog fratra. On propovijeda na pokopu Jelinog tijela i govori „dok se Turci trude da buduće generacije uče o ovome vremenu kao o vremenu njihovih  velikih ratnih osvajanja, mi moramo pokazati da je ovo vrijeme mučenika!“ jer da nije tih turskih osvajanja, ne bi u  katoličkom  svijetu bilo zla, a i Jela bi bila živa. Dirljiv trenutak se dešava na kraju scene kada jedan od Jeline braće, pognutom glavom nad kamenim humkom tužno kliče: “zbogom seko moja!“

Vrhunac drame označen je tugaljivim i pomalo razočaranim izrazima lica četvorice Turaka petog čina. Zbog čega su tužni, saznajemo nakon dijaloga kojeg započinje lik po imenu Husref. Od njega čujemo: “ Čuo sam da se puno raje okuplja gore na mezaru one djevojke što je ubio naš rahmetli Alija“. U drami nije otkriveno kako je Alija umro ili stradao. Predaja govori kako ga je konj ubio dok je ukradeno stado pojio na rijeci u Ulogu. Glavna problematika ovog čina  razlog je okupljanja naroda na Jelinom grobu u ogradi Gabruši. Husref, kao novopečeni vođa društva predlaže da se grob oskvrni, a kosti bace u Neretvu. Naravno, svaki od njih misli da je čašćenje Jelinog groba narušavanje moći i ugleda njihova društva, stoga Husrefovu ideju svi pozdravljaju, izuzev Ibrahima koji je ostao nedorečen i potvrđuje  plan zbunjenim  kimanjem  glave. Ovaj je čin jednako važan  kao i četvrti jer se tiče cjelovite predaje. Po šestom činu Jelina se priča razlikuje od priče Dive Grabovčeve.

Sutra navečer neki će naši doći i uništiti Jelin mezar. Uzet će njeno tijelo i bacit’ ga u Neretvu“ ključne su riječi sedmog čina, a izgovara ih nitko drugi nego sam Ibrahim. To je preokret ove drame. Ibrahim odaje opaki plan zulumčara Krivodoljanima na vlastitu odgovornost i velik rizik po njegov život. Krivodoljani mu ne vjeruju jer znaju da je i on sudjelovao u zulumu  u ogradi Gabruši. Jedan od seljaka mu  prijeti da će izdat naredbu ako ih prevari da njega prvo ubiju. Ibrahim je naglasio da se kaje za ono u čemu je sudjelovao. Bez obzira na sve, Krivodoljani i dalje ne vjeruju Turčinu, ali ipak ih šest na kraju polazi u Gabrušu da premjeste tijelo na tajno mjesto.

Monologom je obilježen osmi čin. Ibrahim kod Jelinog groba otvara svoju dušu. Njegovo kajanje iz srca i duše daje jednu „sivu“ dimenziju drami. Kroz njegov monolog više nije sve „crno i bijelo“ nego naprotiv, Ibrahim je progledao svojim očima. Opet, s druge strane se ne odriče svog  identiteta i  povrh toga iskazuje simpatiju kroz riječi: “A i ti tako lijepa bijaše, pa sam pomislio da možda želiš“. I  kod Ibrahima je postojala požuda, ali ipak je do kraja razum slijedio. Njega je najviše uzdrmao čin ubojstva. Zbog svega toga, Ibrahim se kaje i učinio bi sve samo da taj dan može promijeniti. Grize ga savjest i srce boli, ali ipak utjehu može pronaći u tome da je on najviše zaslužan za spašavanje Jelinog groba.

Posljednji, deveti čin ne započinje na pozornici kao dosadašnji. Mrak je i tiho se čuje mistična melodija, a onda u jednom kutu dvorane se sužava svjetlo gdje sniva Jela u bijeloj halji. Prilazi joj druga djevojka u bijelom i budi iz sna. To je Diva Grabovčeva koja upoznaje Jelu s Kraljevstvom Božjim. S devetim činom dolazimo do raspleta ove drame.

Po svršetku drame nastupila je klapa „Jela“ s himnom „Cvijet Krivodola“ te tako završava ova predstava.

Na kraju možemo zaključiti da je ova drama doista jedan dobar prikaz Jelinog stradanja u ogradi Gabruši. Pored toga, imamo još jasniju sliku talentirane mladeži Kruševa jer su ovu dramu izvela naša djeca iz osnovne i srednjih škola Kruševa. Zahvalni smo organizatoru župniku, don Ljubi Planiniću, redatelju Robertu Peharu, a posebno hvala bogoslovu i scenaristu Zvonimiru Rezi. Bez njih ovaj veliki projekat ne bi bio moguć.

Nadamo se da će se drama „Jedan Epitaf Lavici Anđeoskoj“ i dalje neumorno izvoditi baš kako se prenosila usmena predaja o mučeništvu Jele Cikoje.