Nagrada na svršetku dana, ljubomora za dar kojega je dobio onaj drugi. Teške su, a počesto i preteške kušnje s kojima se susrećemo. Često smo uvjereni da zaslužujemo više od drugih.

Zavist i ljubomora su velike bolesti ljudskog srca. To je vražje djelo, u čovjeku. Teško je živjeti s ljudima koji imaju pokvareno i ljubomorno srce. Tim ljudima se ne može nikad ništa objasniti. Zavist, ljubomora, ne šteti drugome, nego nagrizaju onoga koji je ljubomoran.

Ljubomoru i zavist susrećemo svuda: u Crkvi, u društvu, u obitelj, svugdje je ima. Koliko zla iz te kušnje ističe teško je reći. Uspoređeno s rijekama, to su izvori za najdulje rijek, najdbulja rječna korita, naj šire plovne rijeke po kojima mogu ploviti „prekoocenski“ brodovi zla.

Kamo sreće da se znamo radovati dobru kojega je netko učinio. Kako bi bilo dobro da se drugi motiviraju na dobru kojega netko učini, da i oni sami čine dobro.

Ljubomorni znaju dobro glumiti i dobro se hvaliti: Gledamo ih kako su na mnogim područjima pošteni i dobri: ne ubijaju, ne kradu, ne lažu, Bogu se mole, u crkvu redovito idu, a u biti su nezdravi i nezreli ljudi, oni su prepuni ljubomore i zavisti. Naš narod za takve kaže imaju pogane oči, pogano srce.

Pročitajmo Isusovu prispodobu o pozivu na rad u vinograd i o isplaćivanju težačke plaće (Mt 20,1-16a). Nakon završene priče radnici vinograda ostali iznenađeni i ljuti, tako je bilo kroz cijelu povijest Crkve; tko je god pročitao ovu priču ostao je iznenađen na Isusovo ponašanje.

Zamislimo da se Isus danas usudi učiniti onako kako je učinio prije dvije tisuće godina, platiti istu plaću za jedan sat i za deset radnih sata, odmah bi digao i izazvao protiv sebe sindikati i radničke udruge. Sve je to krivo tumačenje Isusa i njegova ponašanja…

Naslov Matejeve prispodobe nije: »Radnici u vinogradu« nego »Prispodoba o dobrom Gospodaru«. Nije riječ o uspoređivanju radnika i satnice, nego o dobrom Gospodaru. Nije rečeno da rad nema vrijednost, nego je riječ: kao što se Bog raduje raduj se i ti.

Radit trebamo, ne ljenčariti, ali prepusti Bogu da čini svoje. U njegovu „novčaniku“ nije novac nego „dobrota“.

Bog prvom i posljednjem daje ono što je u njegovo, a to je dobrota.

Budimo dobri, a ne zavidni.

Svatko od nas treba biti radostan što nam je Isus ispričao ovu priču.