Osamnaesto poglavlje Matejeva evanđelja naziva se „uređenje zajednice“ i „bratska opomena“.

Kako zajednicu urediti da funkcionira?

Kako postupati kad zajednici ne ide od ruke. Uvijek ima onih koji vuku u stranu, koji su promašili cilj, metu, život. Takvima je potrebna pomoć. Kako im pomoći, ako oni pomoć odbijaju. Nemaju oni toliko velika prijatelja koga bi poslušali. Bog im ništa ne znači, a čovjeka su stilom života zgazili.

Takvi umjesto da prihvate upozorenje, oni prebacuju odgovornost na drugoga. Ostaje princip da je “ljudski pogriješiti“, ali nije ljudski ustrajati u zlu. Onome koji pogriješi potrebna je pomoć, opomena, razgovor. Onoga časa kada zlo postane javno, kada subrat koji griješi postane javna opasnost, potrebno ga je upozoriti u četiri oka. Pravilo je ne šutjeti, ne zlo pod tepih bacati, nego ga riješiti, odbaciti. Oni koji šute gledajući zlo upadaju u opasnu igru u kojoj nemaju ljubavi ni prema subratu koji griješi, ni prema zajednici koja se iznutra uništava. Kad pojedinac pojedinca upozorava mora kod obojice postojati iskra ljubavi, a ne osude i prezira. Opomena treba ići putem pomoći. Onaj koji poučava ne smije se nadvijati nad drugim kao da je on netko i nešto. Uvijek treba imati u vidu da je potrebno čuvati zajednicu, izgrađivati pojedinca i zajednicu. 

Nije lako opominjati jer onaj koji je zlo učinio najčešće ne želi čuti, saslušati, a kako li će tek poslušati? Treba biti hrabar pa ustati i reći, ali isto tako treba biti hrabar pa poslušati (usp. W.Ch.). Opomenuti nekoga treba imati smisla. Opominjanje je umjetnost komunikacije. Prihvaćanje opomene je živa riječ koja liječi, to je most prema drugome, to je riječ topline, smisla, riječ novog početka, ne razdor, ne grob, ne hladna riječ, to je riječ novog početka.

Onaj koji je pogriješio, dobro zna da je pogriješio, ali ne želi sam pred sobom priznati, savjest ga upozorava, ali on je ne želi čuti, tvrdokorno ostaje na svojem putu.

Takvoga upozoravati često nema smisla, jedino što ostaje jest moliti se Bogu za njega.