Korizma je prilika da se vježbamo u kršćanskim i opće ljudskim krepostima i vrlinama. Jedna od kreposti je poslušnost.

Poslušnost je vrlina, čuti, razumjeti i prihvatiti ili odbiti ono što se nalaže. Prihvatiti ukoliko je poticajno i pozitivno za život, za odgoj, za budućnost, isto tako odbiti ako nije dobro.

Poslušnost nije slijepo i ropsko pokoravanje nekome i nečemu.

Danas postoje mnogi interesni poslušnici; zbog plaće, zbog radnog mjesta, najčešće zbog neke materijalni koristi; slijedi se nekoga i nešto ali po duši se nalazi na drugom kolosijeku. Kad nestane interesa, nestane i poslušnosti. Često tada dolazi i do razdora

Nije baš ugodno gledati osobe koje su izvana poslušne a iznutra su prkosne i buntovne.

Biblija ističe mnoge poslušne i odane osobe.

Prva od njih i temeljna osoba poslušnosti bio je Abraham. Njegovo povjerenje, poslušnost i odanost Bogu i danas su primjer koji začuđuje i osvaja. Abraham je iskazao Bogu odanost i poslušnost više puta. Prvi puta opisuje Knjiga postanka (12,1-4) bilo je to kad se od Abrahama tražilo da krene iz zemlje rođenja u nepoznatu – Obećanu zemlju. Bog reče Abrahamu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov… sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“ Abraham se zaputi kako mu je Bog rekao. 

Abraham je živio u 19. stoljeću prije Krista. Rodno mjesto bilo mu je Ur Kaldejski. Ur Kaldejski nalazio se na jugu današnjeg Iraka, ili na sjeveru Kuvajta. U Abrahamovo vrijeme bilo je to područje Mezopotamije. Živio je s brojnom semitskom obitelji s ocem Terahom i braćom (Nahor i Haran), ženom Sarom i biblijski poznatim bratićem Lotom s kojim je došao do Obećane zemlje.

Od njega bogatog „šeika“ Bog zatraži da napusti rodni kraj, da krene sa svim što ima i posjeduje na put „u nepoznato“ što je nazvano „Obećana zemlja“. Danas krenuti „Abrahamovim putem“ iz Ura Kaldejskog do Obećane zemlje, do Šekema, Betela ili Hebrona bilo bi „suludo“ putovanje, prepuno neizvjesnosti. Dug je to put, negdje oko 3.000 kilometara.

Dok Bog postupa s Abrahamom onako kako je postupao: Izgleda da s Abrahamom želi stvarati novog čovjeka, novu vjerničku zajednicu, od njega traži da krene, da se pokrene, traži poslušnost, a za uzvrat mu nudi: „brojno potomstvo, novu zemlju i mesijansko ispunjenje“.

Abraham se odmah zaputi. Starac je to, nali ne odbija napustiti sigurnost i krenuti. Zašto? Želi biti poslušan Bogu.

U poslušnosti valja ustrajati. Stoga Bog iskušava Abrahama, još jedanput, pa još jedanput da potvrdi poslušnost i odanost Bogu. Od njega Bog traži poslušnost, sve do poslušnosti da mu na žrtveniku žrtvuje sina Izaka… Abraham je spoznao u prvom savezu Boga, čvrsto je u njega povjerovao, povjerio mu i sve što je od njega kasnije traženo on je apriori prihvaćao.

Evo i ovaj primjer u tom pravcu govori: Neki sin materi je uvijek prkosio. Nekom zgodom, mater je od njega tražila da učini nešto, a on se na nju okomi i reče: „A, zašto uvijek ja, zašto ne kažeš bratu ili sestri?“ A mater poznajući njega i njegovu narav odgovori: „Zato što sam ja to tražila.“

Može netko komentirati materin postupak, ali ponekada treba i na ovaj način postupiti i ovakvu poslušnost zbog dobra djeteta tražiti.

Majka nije tražila poslušnost zbog svoje ugodnosti, nego zbog sinova dobra. Ona ga želi poučiti a njegovu buntovnost umanjiti.  

Neka nam Abrahamova poslušnost i ponašanje ove majke budu poticaj.

Nemojmo pomisliti da smo pogriješili kad smo poslušali.