Dobro je i ovaj puta pročitati tri Lukine prispodobe o milosrđu: o pastiru i njegovim ovcama (Lk 4 – 7), o ženi i izgubljenoj drahmi –  novčiću  (Lk 15,8 – 10), o ocu i izgubljenom sinu (Lk 15,11 – 32). Uz rečene prispodobe koje se mogu pročitati u rečenim biblijskim citatima, znamo mnoge priče o izgubljenosti, iskazanom milosrđu i ljubavi nad izgubljenim i nađenim, o bezgraničnoj ljubavi koju netko nekome dijeli.

Uvijek mi je bilo zanimljivo slušati događaje iz bračnih zajednica koje su imale brojnu djecu. Pitanje je bilo, kako otac ili majka koji imaju desetero ili više djece uspiju iskazivati ljubav prema djeci da ne izazivaju sinovsku ili kćerinsku ljubomoru i prigovore kako su naklonjeni jednom na štetu drugoga djeteta.

Dobro je popričati s brojnom djecom bračne zajednice, o njihovu odrastanju, obiteljskoj organiziranosti. Dobro je popričati s majkom i ocem brojne djece. Netko je postavio pitanje majci brojne djece: „Kako je moguće voljeti svu djecu.“ Ono što je mnogima teško pojmiti majka je odgovorila jednostavno. Nema desetero ili dvanaestoro djece. Djeca nisu broj. Ne može se biti majka prvi, drugi, treći i sve do dvanaestog puta, nego majka je svakom djetetu prvi puta majka. Za nekoga izvan obiteljskog okruženja, može se govoriti o ženi koja je rodila dvoje, petero ili više djece, ali za djecu koju se rodi majka je jedina, prvi puta, majka.  Svaki puta ponovo si majka ispočetka. Svako dijete zaslužuje nepodijeljenu ljubav i pozornost.

Ponovo je slijedilo majci provokativno pitanje: „Ipak, od dvanaestero djece koje dijete najviše volite.“ Obično se očekuje odgovor uspoređen s prstima ruke, kako jedna ruka ima peti prstiju ali ni jedan prst nije isti, tako i djeca. Ali ispitivana majka nije se dala smesti s provokativnim pitanjem, nego je odgovorila: „Volim više ono dijete koje je trenutno bolesno, sve dok ne ozdravi, ili ono koje je daleko od doma, sve dok se ne vrati.“ Uz to, često u mislima i molitvama po imenice prebirem djecu svu.

I ova nas majčina dramska igra podsjeća na brigu i skrb Lukina pastira za onom ovcom koja se izgubila pa je ide potražiti, ili onim malenim novčićem za kojim se podiže prašina u kući da bi ga se pronašlo ili za onim sinom kojega se danonoćno iščekuje.

Poput majke iz naše priče i Isus je volio i voli sve ljude, baš jednako, ali je ipak posvećivao veću pozornost prema bolesnome, izgubljenom, zalutalom, ili onome koji je u zlu i grijehu. Isus voli svakog čovjeka kao da je jedini na svijetu. Bog prati, čuva, ljubi svakog čovjeka, ali onoga koji se izgubio, koji je bolestan, njemu izravnije iskazuje ljubav, ne da bi zapostavio ljubav prema drugima, nego poput medicinske sestra u bolnici koja prođe pored deset i više bolesnika i ide onome u kutu bolesničke sobe kojemu mora više puta u tijeku dana i noći doći. Pored sviju bolesnika, ona skrbnički prolazi, ali kod svakoga pomisli ili kaže: „Ti si dobro, ti si bolje, ti nisi u opasnosti“, i ponovo ide onome kod kojega je bila koji čas prije.

Zapravo oni koji su „dobro“ nisu „izgubljeni“, nisu u „opasnosti“ medicinska dobra sestra iskazuje puninu ljubavi svakom bolesniku prema potrebi sve dok ne ozdravi.

Na žalost uvijek je bilo i bit će ljudi koji se osjećaju zanemareni. Kad Bog, dobra majka, dobra medicinska sestra ili netko drugi iskazuju ljubav koji je toga časa više treba, tada ne budi ljubomoran i zavidan. Nego usrdno moli da nam Bog oprosti ljubomoru i nemogućnost gledanja kad On iskazuje ljubav i pomoć ne nama nego nekome drugome.

Ostaje pitanje, bi li i ti učinio onako kako čine mnogi plemeniti ljudi.