Dobar poznavatelj klasičnih jezika, šetao ulicama Atene. Šetajući povremeno se zaustavljao, promatrao njemu primamljive izloge i čitao zanimljive natpise u izlozima. Stojeći pred zlatarnicom ugleda natpis „arrabon“. Poznavajući klasični grčki (starogrčki) znao je da je ta riječ u Kristovo vrijeme značila „jamstvo, predujam, sigurnost“. Ušao je u zlatarnicu da bi upitao zlatara šta ta riječ znači u „modernom grčkom“. Zlatar, ne očekujući takvo pitanje odgovori: „arrabon“  se odnosi na zaručnički prsten. Profesor je zastao, iznenadio se odgovorom te objasnio zlataru što je ta riječ nekad davno u „starogrčkom“ značila, te iziđe radostan o popunjavanju značenja riječi koju je znao u jednom, a sada zna i u drugom značenju.

U prvoj poslanici Efežanima (1 Ef 1,13,14)  sv. Pavao piše da će se Duh Sveti dati ljudima kao „arrabon“ tj. kao predujam, jamstvo i sigurnost, ali u kontekstu Pavlovih riječi „arrabon“ se čovjeku daje i sa značenjem u „novogrčkom“ jeziku, daje mu se kao Zaručnica, Supružnik, kao „zaručnički prste“ koji će povezivati vjernike s Kristom.

Darivanje prstena u tijeku primanja i darivanja sakramenta vjenčanja ima duboki smisao. Tim vanjskim znakom zaručnici žele jedno drugom iskazati radost i izazvati najdublji osjećaj ljubavi.

Kad mladenci jedno drugomu stavljaju prsten, pokazuju što osjećaju, što misle jedno prema drugom; kao da žele reći: „Pogledaj ovaj dar; darujem se potpuno tebi“. Ima li išta ugodnije za čovjeka kad mu se netko daje kao sigurnost, pridujam, jamstvo, „arrabon“ potpun u značenju „starogrčkog“ i „novogrčkog“ jezika.

Kada nadođu trenuci krize u životu, kako u bračnom tako i u osobnom životu sjetimo se da nam je darovan Duh Sveti kao „arrabon“, kao „pridujam, sigurnost i jamstvo“ za kojim uvijek možemo posegnuti.