Već mjesec dana u dnevnim liturgijskih slavlja čitamo biblijsko izvješće o izlasku Izraelaca iz egipatskog ropstva i put do Obećanje zemlje.

U polasku iz Egipta Izraelci su bili odlučni. Imali su želju osloboditi se ropstva. Poslušali su Boga, poslušali su Mojsija i krenuli. Ispred njih je bila vizija slobode. Međutim, kratko po prelasku preko Crvenoga mora, kad nad njima više nije bilo egipatskog biča, a ponestalo im hrane, napustila ih je i vizija slobode. Nestalo je odlučnosti  i hrabrosti koja ih je motivirala da na putu izdrže do Obećane zemlje. Počeli su sumnjati u Mojsija i u Boga. Počelo je prigovaranje i protivljenje Mojsiju i ostalim vođama. Tako je bilo na cijelome putu, preko Sinaja do Obećane zemlje.

I onda kad su došli u Obećanu zemlju umjesto da budu zadovoljni što su „svoji na svome“, oni ponovo prema vođama iskazuju neposluh i nezadovoljstvo. U Obećanoj zemlji umjesto da grade narodno zajedništvo, da organiziraju državu, oni olako prihvaćaju običaje naroda koje su zatekli na prostorima pradomovine. Kako na putu iz Egipta, tako i u Obećanoj zemlji, teško je narod bilo organizirati.  Trebalo je vremena da se nešto učini.

U povijesti je bilo mnoštvo sličnih slučajeva… Priča govori o dolasku privih doseljenika na obale Amerike. Prije 350 godina s velikom vizijom i hrabrošću skupina Europljana brodovima se uputila u daleku, nepoznatu zemlju, nazvanu Amerika. Želja im je bila započeti novi život na novim životnim prostorima. Predaja govori da su u prvoj godini osnovali grad, utvrdili ga, zaštitili od mogućih napada… U drugoj godini izabrali su gradsko vijeće. U trećoj godini izabrana vlast je predložila da se iziđe iz utvrđena grada i da se osvaja okolni prostor. Predložili su da se izgradi cesta osam kilometara prema zapadu. U četvrtoj godini nezadovoljan narod s idejom gradnje ceste pobunio se i odlučio ukinuti gradsko vijeće. Narod je smatrao da je ideja o izgradnji ceste promašena investicija, opasna od mogućih napada i neprijatelja. U biti, ideja vijećnika o izgradnji ceste i izlaska iz grada bila je dalekosežna vizija, ali narod je izgubio viziju. Zbog ideje izgradnje ceste rušili su vlast. Bili su spremni brodovima na neizvjesni put prema „Obećanoj zemlji“, a sada nisu spremni osam kilometara od grada izgraditi cestu.

Sve ove zgode podsjećaju me i na nas same. Onoga časa kad nam nestane vjere u Boga, vizije u budućnost, hrabrosti, kad nas napusti nada i volja tada se zakopamo u zidine zatvorenosti i osame. U zatvorenosti mašta ide putem navodne sigurnosti a ne vidimo da smo zatvorili sve prilaze prema sebi i narodu, odnosno blokirali smo sve prilaze od sebe….  

U takvom stavu na putu smo da upropastimo i sebe i svoj duhovni život. Postali smo navodno zadovoljni, izgradili smo sebi sve zaštite od mogućih ugroza, ali naprijed puta ne vidimo.

Da bismo krenuli naprijed, vraćajmo se na početke vizije, i vizija. Zamolimo Boga da nam obnovi viziju života. Vratimo se na bistre izvore motivacije, volje i nade koja nas je u povijesti pokretala i koja će nas i sada pokrenuti…

Opasnost naša nije više u nekim visokim ciljevima koje promašujemo, nego u malim koje ne želimo dostići.