Mario Pušić, već je pisao o mučenici Jeli, ovaj puta napisao je osobni osvrt na život i djelo biskupa Čule.
Anno Domini 1942
“Đubrad je kriva, to znaju i ptice na grani!“ Viknu uznemireni glas iz publike.
“Nema se tu šta više raspravljati, kazna mora postojati za njihove zlobe!“ Reče dama sa smeđom merlinkom te se diže s klupe da cijeli svijet ugleda njeno lice. Prezirala je optuženike.
“Mir u sudnici!“ Zaurla sudac i lupne šakom od stol, a ona dama istog trenutka sjede i publika se časkom utiša. U mostarskoj kino dvorani bijaše vreva ljudi koji su svi jednako upirali kažiprstom u privedene osobe.
“Dakle, na temelju pisma koje je stiglo našim vlastima, možemo zaključiti da se među autorima može pronaći i Vaše ime.“ Reče sudac čupavih obrva i pogleda ravno u oči optuženika. Svjetina se nanovo uskomeša dobacujući vlastite prosudbe. Njihova je želja bila da takva osoba strune iza rešetaka jer, kako govoraše, nije dostojna njihovog okruženja. Do njihovog najvećeg zločinca stajao je i drugi optuženik, don Mate Nuić.
“Kako samo nemate obraza!“ Reče don Mate i sažaljivo pogleda u oca.
“Začepi gubo! Tebi je suđenje kasnije i nemaš sada pravo glasa!“ Odrješito klikne jedan diplomant sa sudačke klupe. Među tako pažljivo probranom svjetinom, na narodnom sudu prisustvovali su i Papin nuncij msgr. Patrick Hurley, msgr. Andrija Majić te bogoslov Marko Perić koji su se bez ikakva komentara međusobno pogledavali te vjerovali u Božju providnost. Ljudi su i dalje zvocali namrštenih čela, a sudac je neprestano tražio mir u sudnici lupajući od stol već pomalo od udaraca rumenom šakom. Mladom biskupu Čuli klizne kap znoja niz čelo. Ugledao je oko sebe hrpu ljudi koji na njega bacaju kamenje optužbi i nije im se želio pravdati jer pravda je samo kod nebeskog Oca. Uzvanici u dvorani mlatarali su jezikom i psovali, ali on se posve oglušio. Previrale su stare slike i pejzaži djetinjstva. Prisjećao se suncem okupanog Mostarskog blata. Pronalazio je mir u sjetnim mislima. Zaboravljao je na stvarnost i prisjetio se žetve u polju. Žega je isparavala iz pržine, a cvrčci su pjevali već u zoru. Tih se dana brao duhan po poljanama Blata i već se oko podne narod vraćao ognjištima sa naramcima duhana. Ispred Jurišine se avlije u hladovini nizao duhan. Cijela je obitelj sudjelovala u tom zanatu. Juriša je slagao listove i tiho pjevušio bećarac, a žena Jaka podučavala je kćer radu.
“Pero, deder dodaj tu kanafu!“ Dovikne Jaka i mlađi sin joj odmah doda konopac na koji se duhan nizao.
“A mame, mogu li i ja probat nizat?“ Upita Petar tugaljiva lica.
“Ajde uduni, šta ćeš ti nizat!“ Odrješito mu odgovori Juriša. Majka ga brižno pomiluje po svijetlo plavoj kosi.
“Hvaljen Isus i Marija radni narode, iđe li ta rađa?“
“Vazda Isus i Marija!“ Iznenađeno otpovrnu Juriša jer u to je doba dana najmanje očekivao svećenika u kući. U posjet im je pristigao don Andrija Aničić, Jurišin rođak iz Jasenice.
“Ajde bujrum Andro, za te mista uvik ima.“ Reče Jaka i svoju ćemliju ustupi svećeniku. Bio je znojan i žedan pa mu Jaka pruži bukaru studene čatrnjske vode.
“Da vam pravo velim, danas je pravi zvizdan i nije se baš zgodno pod njim raditi, ali kad je plod blagoslovljen unda čoviku nije ništa teško.“ Svećenik okrijepi usta i baci pogled na duhan naslagan po avliji.
“Mora se priznati Juriša da je ovo dobra berba.“
“Itekako dobra Andrija, Bogu fala!“ Zadovoljno otpovrne Juriša posve predan radu. “Nego, okle tebe danas, šta te dovelo do nas?“
“Bio sam ti navratio u Jasenicu i unda mi usput bilo da svratim i kod svog rođaka.“
“E svaka čast diko naša.“ Rekne Jaka.
“Đe vam je Pero?“ Upita don Andrija pogledavajući uokolo pretvarajući se da dječaka ne primjećuje, a Pero se zbog toga skrije iza majčinih leđa.
“Pero, dolazi ovamo!“ Strogim glasom vikne Juriša, a Petar odmah potrči do oca.
“A tu je Pero!“ Sa smiješkom rekne don Andrija na što se i mršavi dječak rumenih obraza veselo nasmiješi.
“Znadeš li ti rođak da on zna napamet Gospin plač?“
“Ma nemoj!“ Oduševljeno i zagolicano uzvikne don Andrija, a dječak otpočne recitirat. Kada je izrecitirao do pola, don Andrija ga prekine.
“Samo sam čeko da vidim znadeš li do pola, a preostali dio svakako znadeš. Deder izrecitiraj samo zadnju!“ Dječak bez imalo oklijevanja sigurnim glasom otpočne.
“Slava tebi Svemogući, Koj´ nas spasi umirući, Sine Božji budi hvaljen, Po sve vijeke vjekov´. Amen.“
“Bravo!“ Svećenik mu pruži ruku i rukuje se s njime kao s odraslim čovjekom. A nakon toga don Andrija upita Jurišu.
“Pero je inteligentan Juriša, i moj iskren savjet, onako bratski je da ga spremiš u Travnik. Ja sam prošao tu školu i onamo će obogatiti svoje znanje.“
“Fala na savjetu rođak, o tome ćemo odlučiti kada dođe vakat za to.“
“Ako Bog da.“ kaza don Andrija koji je taj dan prenoćio kod Juriše, a već se sutra zaputio na put za Blagaj gdje mu je bila župa.
I tako narednih godina u osnovnoj školi Ljutog Doca, Petrovo se znanje isticalo u odnosu na ostale učenike što je spazio i župnik fra Pio Knezović. On se jedne sunčane nedjelje, poslije pučke mise zaputio do Čula da ondje porazgovara s Jurišom. Juriša bijaše zajapuren jer su ga župnikovi savjeti pomalo srdili dok je fratar smireno pokušavao objasniti neukom zemljaku što je najbolje činiti s njegovim nadarenim sinom. Petar je u rano ljeto zalegao u postelju, obolio je od malarije i rijetki su vjerovali da će se uspjeti izvući tako slabašan, no on se već dobro oporavljao, ali je i dalje morao odmarati i čuvati zdravlje.
“Mislim da bi najbolje za njega bilo da nastavi školovanje u Lištici. Slab je i nejak, a put mu tamo dalek nije.“ Govorio je prodornim glasom visoki fratar.
“Fra Pio, poštivam vaše mišljenje, međutim ja se držim svoje pameti. Za me je najbolje da iđe u Travnik, tamo je prava škola za njega.“
“Ama ni u ludosti, Juriša!“ Odrješito vikne župnik pa se i mali Petar na to lecne. Fratar nastavi kazivati blažim tonom. “Bosna nije za naš narod pogotovo za ovakvog školarca. Zima traje po čitavu godinu, a on još nije ni ozdravio.“ Juriša tada zastane i razmisli. Dvoumio je par trenutaka, ali nije posustao u svome naumu te odlučno reče:
“Moj sin će se školati u Travniku i amen!“ Žena Jaka se prekriži nekoliko puta, a župnik odmahne glavom ne mogavši vjerovati koliko je Juriša bio tvrdoglav.
“Eh tvrda glavo, znadeš li ti čoviče Božji kako se tamo uopće živi? To nije ajvan i selo, to je čaršija, veliko misto i triba vrimena da se neki seljak tude snađe. Čitava Bosna zalazi u taj vezirski grad.“ Na te župnikove riječi stasiti Juriša samo prekriži podlaktice čime jasno dade do znanja da se ne želi smesti sa svog nauma. Za njega je jedini pravi put bio samostan u Travniku.
“Pametnije bi bilo, Juriša, poslušati župnikov savjet, poznam ja jako dobro Petra i trenutno za njegovo zdravlje bi ipak bilo najbolje da krene na Brig u samostan.“
“Valjda fra Pio i ja dovoljno poznam svoga sina, fala vama na savjetima, ali mi smo već o tome odlučili.“
“Kako vas god volja.“ Župnik se podigne sa ćemlije i blagoslovi ognjište. “Bog vas blagoslovio! Petre čuvaj se i pamet u glavu, nek’ te prati Božji blagoslov di se god nalazio. Zbogom i vidimo se!“ Reče župnik te napusti Jurišinu kuću prelazeći preko praga s nadom da će Juriša ipak poslušati njegov savjet i zaputiti sina u Široki Brijeg.
Nakon nekog vremena Juriša povede Petra do liječnika u Mostar. Prolazili su kroz čaršijski metež: efendije u dimijama su ćućali i ispijali đezve turske kave, trgovci s turbanima su svakome živom prolazniku nudili i prodavali svoje proizvode, a ogoljeni siromasi i poneki bogalji su sa ispruženim dlanovima prosili i tražili milostinju. Takav zbijeni gradski život bijaše neobičan malom Petru. Pomalo se i plašio tih neobičnih stranaca. Nije mogao ni zamisliti kako bi mogla izgledati slika jedne bosanske čaršije. A onda su dospjeli do ljekarskih vrata gdje ih je dr. Kucharski prijatno dočekao. Bio je to pravi liječnik i gledao je na svakog pacijenta s jednakom pozornosti. Imao je rijetku zalizanu kosu i brkove smeđe od dugogodišnjeg dima duhana.
“Duboko diši!“ Pregledavao je pluća slušalicama i kroz ispitivanje nije mogao primijetiti ništa neobično. Petar je bio zdrav i zbog toga se dr. Kucharski lati pisaćeg stroja i napisa liječnički nalaz.
“Evo ga!“ Predao je papir Juriši. “Petar Čule je zdrav i po mojem mišljenju može krenuti za Travnik, eto tu vam sve piše u nalazu.“
“Fala vam doktore, ovo nam puno znači.“ Sreća obuze Jurišino srce jer je taj isti nalaz spremio u Travnik, a školska uprava iz Travnika je naposljetku prihvatila Petrovu zamolbu i tako je mogao krenuti na put za Travnik.
***
Padale su prve pahulje i grad se već zabijelio. Tu je snježnu idilu promatrao profesor koji se na trenutak isključio iz zborne sjednice zagledavši se kroz prozor, a onda ga je trgnulo pitanje.
“A, što vi predlažete u svezi s njime? Mislite da nije dovoljno pametan za našu gimnaziju?“
“Khm… ne osporavam njegovo znanje, nego imam mišljenje da se nikako ne snalazi. Moj razred je uredan, ali on se ne uklapa.“
“Kako mislite ne uklapa?“ Ponovno upita jedan od profesora. “Ako mislite na njegove ocjene, onda se svakako slažem s vama.“
“Ne, nisam mislio na to!“ Odmahivao je kažiprstom i zasjedne za stol zbornice. “Ja sam mu razrednik i primijetio sam da je jako inteligentan, nego jednostavno ne snalazi u svemu ovome.“
“Pa tako to obično i biva s seljacima iz Hercegovine, dolaze sa slabim znanjem iz svojih škola.“ Prokomentirao je ravnatelj listajući dnevnik te zastane na Petrovom broju. “Pa i nisu toliko loše ocjene, ali u zadnje vrijeme su pretežno sve trice.“
“Dobro narode, o tome ćemo još raspravljati na sljedećoj zbornici za dva sata.“ Reče razrednik i preuzme od ravnatelja dnevnik te ga sklopi i podbaci pod pazuhom. “Moje skromno mišljenje je, ako se bude ovako nastavljalo da se natrag spremi u Hercegovinu jer ne opravdava naša očekivanja.“ Razrednikovi su kruti koraci odzvanjali samostanskim hodnikom. Jedan učenik proturi glavu iza vrata učionice, izviđao je hodnik. Ugledavši razrednika, brzopleto zatvori vrata učionice te dojavi ostalima.
“Eto razrednika!“ Žamor usahne, a djeca posjedaše za školskim klupama. Bio je to sat latinskog jezika. Bucmasti se razrednik gegao kroz učionicu bez ikakva pozdrava, a djeca se disciplinarno podignu te pozdrave profesora koji je teatralno spustio dnevnik na stol i netom zgrabio kredu te našvrljao riječ civis. Djeca posjedaju za klupama, a razrednik upiše novi sat, prelista dnevnik i zaustavi se na broju sedam.
“Petar Čule!“ Reče dubokim glasom bosanskog naglaska. “Ajde sine na tablu, dekliniraj ovu imenicu!“ Petar se klecavih nogu primakne ploči i kredom započne pisati dok su mu ruke podrhtavale od straha. Učenici su se iza leđa cerekali i došaptavali, no profesor nije obraćao pozornost na njih već je pod budnim okom nadgledao Petra koji nije previše dvoumio, nego iz prve ruke deklinirao imenicu.
“U redu Petre, to je točno što si uradio. Deder ti meni kaži koja je to deklinacija?“ Petar odmah otpovrne.
“Ovo je –i deklinacija po kojoj se mijenjaju imenice koje završavaju na –is i imaju jednak broj slogova u nominativu i genitivu.“ Razrednik ga začuđeno pogleda, ništa mu nije bilo jasno. Donedavno je izvlačio iz njega znanje, a danas pokazuje izvrsno poznavanje gramatike. Ipak, da bi bio siguran u njegovo kvalitetno znanje, na ploči našvrlja još jednu riječ dies. Petar započne deklinirati i na dativu se zbunda, ali se ubrzo dosjeti te deklinira imenicu s jednakom lakoćom kao prethodnu.
“I to je točno, kako se zove ova deklinacija?“
“To je –e deklinacija, mogu biti ženskog i muškog roda. U nominativu završavaju na –es, a u genitivu na –ei.“ Oduševljenje preplavi razrednika, no da bi otklonio svaku sumnju u Petrovo znanje, dopiše još jednu riječ – tempus.
“Dekliniraj ovu imenicu u srednjem rodu!“ Petru više nije bila potrebna kreda, nego jednostavno izrecitira.
“Tempus, -ris, n.; tempus, temporis, tempori, tempus, tempus, tempore, tempora, temporum, temporibus, tempora, tempora, temporibus. Ovo je treća ili suglasnička deklinacija.“
“Aferim Petre! Možeš se vratiti u svoju klupu. Izvrstan pet!“ Školarci se konfuzno zgledaše, a razrednik impresioniran učenikovim poznavanjem latinskog jezika, radostan upiše ocjenu.
“E ovako se djeco moja uči, ovo vam je pravi primjer. Petre samo tako nastavi!“ Razrednik ga pohvali pred cijelim razredom što je Petru bio velik poticaj za napredak u radu jer bijaše u početku nesiguran u sebe i izgubljen. Ponekad je u ispitima i imao dovoljno znanja, ali strahom zaogrnut, radije bi prešutio negoli štogod lupio. Danas je pak svojim poznavanjem latinskog jezika izazvao divljenje ne samo razrednika već cijelog razreda. U drugom razredu gimnazije, sjemeništarac Petar Čule bio je uključen u izvannastavne aktivnosti klasičnih jezika. Sredinom siječnja mećavom je Travnik bio ogrnut, krupne pahulje zamele su cijelu čaršiju. Tih se zimskih dana organizirao učenički tabor. Razredi su se natjecali u poznavanju klasičnih jezika. Veliki se skup učenika nalazio u dvorani gdje se inače blagovalo za velikim kuhinjskim stolom. Za razliku od uobičajene nastave, tabori su bili opušteniji i učenici su imali više slobode u odgovorima. Svijeće su isijavale po stolovima, a učeničke sjene su se vrzmale po zidovima. U toplom domu razredi su se nadmetali za brzi odgovor. Neprestano su podizali ruke za odgovore. U odgovorima su prednjačili peti i šesti razred i zaradili su najviše bodova.
“Accipere quam facere praestat iniuriam.“ Reče profesor dok je Petrova ruka bila već u visu.
“Drugi razred prvi odgovara, reci Petre!“ Petar odmah prevede izreku.
“Nepravdu osjetit je bolje nego nepravdu stvoriti.“
“Točan odgovor. Drugi razred sada ima 100 bodova.“ Učenici petog i šestog razreda se uhvate za glave jer im se primakao blizu tamo neki bezvezni drugi razred. Profesor ponovno izrecitira sljedeću izreku.
“Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis perseverare in errore.“ Na ovu izreku se prvi javio učenik iz petog razreda.
“Svatko griješi, ali samo luđak ustrajava u grešci.“
“Točno! Peti razred sada ima 140 bodova i treba mu samo deset bodova da večeras pobjedi i da njihov predstavnik postane imperator.“ Od velike ushićenosti i nervoze, učenici petog razreda su uznemireno trljali znojne dlanove i priželjkivali tu časnu pobjedu. Međutim, u sljedeća tri odgovora najspretniji je i najhitriji bio drugi razred. Zaradili su 130 bodova i prestigli šesti razred pa ih je peti razred gledao s više opreza kao, uz njih, glavne konkurente za pobjedu. Profesor je ponovno izgovarao latinsku izreku.
“Dulce et decorum est pro patria mori.“ Petar se opet prvi javio s dva prsta u zraku.
“Slatko je i lijepo za domovinu mrijeti.“
“Tako je! To je točan odgovor. Sada drugi razred ima jednak broj bodova petog razreda i dijeli ih samo jedan točan odgovor do pobjede.“ Školarcima od uzbuđenja zalupaše srca po prsima. Prevladavale su više emocije negoli znanje. Profesor postavi finalno pitanje.
“Semper dic verum, vacuam duc crimine vitam, fer patienter onus, fac sapienter opus.“ Na veliko razočaranje drugog razreda, preduhitrio ih je predstavnik petog razreda.
“Čovjek govori istinu, ne čini zlih djela, ustrajno podnosi teret, razumno radi posao.“
“To je točno!“ uzviknu profesor, a onda odjedanput namršti lice i malo proanalizira odgovor. “Ajde ponovi opet šta si rekao?“
“Čovjek govori istinu, ne čini zlih djela, ustrajno podnosi teret, razumno radi posao.“ Tad je profesor shvatio da se nešto ipak nije uklapalo dok se Petar već javljao da odgovori.
“Ajde Petre reci odgovor!“
“Čovjek govori istinu, ne čini zlih djela, strpljivo podnosi teret, razumno radi posao.“ Onaj predstavnik se nakon toga lupi o čelo, cijeli skup zaplješće na neočekivanoj pobjedi drugog razreda. Petar je bio proglašen imperatorom.
***
U travnju 1913 godine, država oduzima prostorije samostana za potrebe ratne bolnice i sjemeništarce spremaju kućama. Petar je tada bio treći razred i u tome je periodu obolio od upale porebrice. Odmor mu je bio neophodan. U rodnom je zavičaju pronalazio svoj mir, a majka Jaka ponajviše se brinula za nj.
“Sine, popij malo ovog čaja, bit će ti bolje kad popiješ.“ Jaka mu pruži šalicu toplog čaja, a Petar samo malo pokvasi ispucale usne. Juriša je zapiljeno gledao u neuhranjenog sina pribojavajući se da novu nezgodu Petar neće preživjeti.
“Popij sine, treba ti snage!“ Bolno zavapi otac. Tada u ognjište uleti zajapureni susjed koji bijaše Petrov vršnjak. U ruci je nosio pismo.
“Hvaljen Isus i Marija čeljadi! Ćaća mi viče da tebi ovo predam Jure, je li Pero bolje?“ Jure preuzme pismo i pročita tiho u sebi. Jaka odgovori susjedu.
“Dat će Bog da bude bolje sinko.“ Dok je Jure čitao pismo, niz obraz mu klizne jedna krupna suza. Smotao je pismo i pospremio na ustrib. Obitelj je iščekivala da konačno gukne, ali njega obuzme čudnovata nemoć. Bio je to snažan čovjek, nema posla u župi gdje njegova vrijedna ruka nije pripomogla, ali danas kao da se sav teret obrušio na njegovim stjenovitim leđima.
“Juriša, oklen pismo dolazi?“ Upita zabrinuta mati.
“A oni profesori iz Travnika pišu.“ Jedva je izustio riječ pa nastavi sigurnijim glasom. “Ako se Petar ne vrati do početka lita, više neće računati na njega. Prihvatili su njegove zamolbe oko odsustva, ali nastava je već u punom pogonu i Petar neće moći nadoknaditi izostanak.“ Jaka od iznenađujuće vijesti stavi dlan na usta, a onaj ih dječak pozdravi i ode, shvativši da nije riječ o dobrom ishodu jer Petar bijaše iznemogao i bilo je nemoguće povjerovati da će se vratiti u Travnik. Međutim, već u sredini tjedna Petar je ojačao i Juriša ga ponovno odvede kod liječnika u Mostar. Liječnik nakon pregleda izda nalaz uz obrazloženje.
“Petar Čule je pregledan 13. 6. 1913. godine i na osnovu kliničkog pregleda pluća auskultacijom, ne pokazuje nikakve simptome bolesti pleure.“
“Fala vam doktore! To znači da sina mogu poslati na školovanje u Travnik?“
“Dakako gospodine, vaš sin je zdrav. Jedino je malokrvan i trebao bi se pričuvati još koji dan, ali ako na put poći mora, onda u tome nema rasprave jer je zdrav.“ Reče doktor s blagim osmijehom i preda nalaz Juriši u ruke. Petra opremiše s nešto više domaćih namirnica i ruha što se još moglo naći u starom kredencu. Majka ga blagoslovi i sjemeništarac Čule krene na put za Travnik. Petar je propustio gotovo cijelu godinu i poglavari iz gimnazije su zanovijetali da mora položiti sve predmete četvrtog razreda kako bi se uspješno upisao u peti razred. Naravno, Petar nije negodovao. Uporno je radio i zbog svojeg truda uspješno upisao peti razred. Tijekom četvrtog razreda mlada pluća je nanovo zahvatila nova nevolja, no Petar je ponovo bio snažan te prebolio i upalu pluća. Njegovo silno znanje nije oskudijevalo ni u tim kriznim trenucima jer bijaše proglašen tada prefektom Male Marijine kongregacije.
Godine Gospodnje 1915. bosanskim gorama prolamao se pucanj vatrenih mušketa. Planinski cvijet gazile su krupne vojničke čizme i stupčile uskomešane po utabanim rovovima. Barut zadimi zrakom. Rat je zatekao i Travnički samostan. Dio je ustanove odrubljen i namijenjen za bolničke potrebe. Tako pojedini razredi ostadoše bez učionica. Vojnici jedne noći provališe kroz vrata samostana i pročitaše imena učenika, Petrovih prijatelja. Udijeliše im zelene odore i oružje te ih za sobom povukoše u bojište gdje se tlo klizalo od krvi. Gimnazijska je uprava odlučila sjemeništarce odjenuti tonzurama te na taj način spriječiti sjemeništarcima svaku mogućnost obavljanja vojnog roka. Petar i dio učenika iz petog razreda u ratnim danima nisu imali krova nad glavom, samostan je bio ograničen sa sobama u vremenu dok su granate još uvijek sijevale iznad grada. No, bijaše jedan gimnazijalac po imenu Ibrahim koji je s njima dijelio školske klupe te ih pozove na prenoćište u velikom imanju njegova oca Mehmed-age. Bijahu to sumorne godine, kada je i sunce manje obasjavalo grad i znamenite zidine travničkog samostana. No, životni je put mukotrpan. Božjom providnosti sjemeništarci su došli do svoje mature. 1917. godine, Petar Čule je svojim opširnim znanjem zadivio cijelu sarajevsku komisiju. Prosjedi predsjednik komisije Koldich poslije ispita zadovoljno je kazao:
“Ne pamtim da sam ikada susreo većeg intelektualca. Bravo, ovo je izvrsno!“ Radostan zaplješće i sa svojim koštunjavim prstima uzme olovku i upiše u rubriku da je maturalni ispit položen. I nije bio samo najbolji maturant, bijaše proglašen najboljim učenikom gimnazije i prefektom Velike kongregacije.
U jesen 1917. godine, Čule dolazi u interdijecezansku bogosloviju u Sarajevu. Na bogosloviji je učio i stekao znanja od profesora i poglavara isusovačkog reda. Tri godine nakon bogoslovije zaređen je za svećenika. Mladu Misu Petar je imao 29. srpnja 1920. godine na Sajmištu pod hladom debelih hrastova i milozvučne pjesme cvrčaka iz šumske krošnje. Na Mladoj Misi sudjelovali su prijatelji, susjedi, rodbina i obitelj. Nažalost, majka Jaka nije doživjela mladomisnika, preminula je godinu dana prije Mlade Mise.
Mladomisnik Čule ne posustaje u svome daljnjem obrazovanju. Povjesničar o. dr. Miroslav Vanino imao je prijateljskih veza po Francuskoj te je ondje isposlovao četiri stipendije i to tri za Institut Chatolic u Parizu i jednu od kardinala Marciera za teološki fakultet u Louvianu. U jesen 1920. godine, Đuro Gračanin, Ivan Mertz i Juraj Šćetinec se zapute u Pariz, a Petar Čule preko Zagreba i Beča stigao je u Louivian na studij. U belgijskom gradu se Čule nije dugo zadržao. Zbog recesije stipendora pariške nadbiskupije, vraća se u domovinu 1921. godine. Biskup fra Alojzije Mišić mu je već pri povratku pripremio dekret na župi u Blagaju, ali srećom uskoro ga izmijenio. Ponovno mu je ponudio novi dekret ili kapelaniju. Mladi je svećenik na to odgovorio.
“Uzoriti, poštujem Vaše mišljenje i Vašu odluku, ali volio bih se još obrazovati. Nadam se da me razumijete i ako postoji ikakva mogućnost da nastavim studij.“ Nadarenog svećenika prepoznao je rektor sarajevske bogoslovije P. Antun Prešern čijom je zaslugom u rujnu 1921. godine Čule primljen u Canisianum u Innsbrucku. Na austrijskom se studiju Petar Čule obrazovao do 1923. godine gdje je i promoviran doktorom teologije.
***
Dr. Čule po povratku u domovinu postade prefekt Napretka. Ondje je radio kancelarijski te pomagao učenicima u učenju matematike i klasičnih jezika. Bio je dobar pedagog i rado je pomagao svima. Jednog dana dok je pisao za drvenim stolom, u kancelariju bez kucanja upade uplašeni mu pomagač.
“Don Petre… biskup fra Alojzije je danas preminuo u svome uredu!“ Dr. Čule odmakne olovku od sebe naslonivši je na papir, protrlja oči i sažaljivo izrekne.
“Pokoj mu duši. Bio je to dobar čovjek i vrijedan pastir.“ Poslije biskupove smrti, pričalo se tko bi mogao biti baštinik fra Alojzija Mišića kako među pukom tako jednako i među braćom svećenicima. Svi su poznavali tri konzultora, a to su bili: dr. fra. Leo Petrović, fra Borislav Ilovača i dr. Petar Čule. Od njih trojice, samo je dr. Čule bio pravi konzultor, a preostala dvojica nisu bili potvrđeni od Svete Stolice. Nadbiskup Šarić imenovao je dr. Petra Čulu kapitularnim vikarom. Petnaestak dana nakon pokopa fra Alojzija Mišića, Sveta je Stolica odobrila imenovanje i 14. travnja 1942. godine izabrala ga za njegovog nasljednika. U hrvatskom puku već je lebdjela vijest da je dr. Čule proglašen biskupom. No, državi je to govorkanje zasmetalo. Naime, samo proglašenje dr. Čule biskupom značilo je i osiguravanje biskupske plaće te je država NDH tu vijest zataškavala i izričito narodu zaprijetila. Vijest je bila obznanjena na gradskim plakatima i radiovalovima:
“SVIM ŽUPNICIMA MOSTARSKE BISKUPIJE – Ovih dana imenovan je mostarskim biskupom g. dr. Petar Čule, bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade. Hrvatska državna vlada ne može primiti do znanja takvo imenovanje na području Nezavisne Države Hrvatske, te će prema tome zauzeti svoje stanovište na obranu državnog vrhovništva u svim odnošajima pro foro civili. – Ovo vam se stavlja do blagohotnog znanja i ravnanja radi.
ZA DOM SPREMNI!
MINISTAR PRAVOSUĐA I BOGOŠTOVLJA
Dr. Mirko Puk“.
“Moja želja je da bude dan konsekracije četvrtog listopada.“ Rekao je novoizabrani biskup i na svoju konsekraciju pozvao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca i opata Marconea. Prije polaska na put za Mostar zagrebački nadbiskup primio je nekolicinu prijetećih pisama. Ukoliko bude prisustvovao na konsekraciji bit će i krvi i mesa u hercegovačkom gradu. Zagrebački nadbiskup nije oklijevao već je stigao u Mostar 3. listopada ne obazirući se na zlokobne prijetnje. Radosnu je vijest prihvatila cijela krajina, a na uočnici konsekracije u večernjoj bakljadi sudjelovao je i nadbiskup Alojzije Stepinac. Bijaše to biserna noć ponad hercegovačkog krunidbenog kamenjara. Narodna pjesma je lepršala dugo u noć nestrpljivo iščekujući blistavu zoru i imenovanje novoizabranog biskupa dr. Petra Čule. Grad je osvanuo ovjenčan uresnim plakatima, hrvatskim i papinskim barjacima i buketima svježeg cvijeća. Konsekracija je obavljena u mostarskoj župnoj-samostanskoj crkvi, a vodio ju je vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić uz prisustvo zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca i opata Marconea. Prije konsekracije, Sveta je Stolica svojim mjerama zaprijetila vladi NDH koja se zbog toga morala povući te tako novim biskupom biva proglašen dr. Petar Čule. Na misi je narod prisustvovao u narodnim nošnjama, a nakon svečanosti u crkvi, biskup Čule je sve uzvanike pozvao k stolu u biskupskom dvoru. Za vrijeme objeda izmjenjivali su se mnogobrojni govornici a među njima i zagrebački nadbiskup i metropolit Alojzije Stepinac.
“Naš hrvatski narod prolazi kroz teška vremena progonstva i patnje. Hercegovina krvari i plače, ali ni moja gruda ne zna za bolje. Teško je živjeti narode moj u ovim bijednim vremenima kada ni žito i pšenica ne zrijaju i gladni vuk proždire naša stada. Naš čovjek kroz svoju povijest i ne poznaje bolje dane, njegova leđa su ogoljena i izranjena. Naš čovjek je uvijek bio vjeran Kristu i časno brani svoju zemlju i običaje. Hrvatska će ostati uvijek i biti antemurale christianitatis.“ Stepinčev govor prihvatili su i pozdravili mnogobrojni uzvanici i novoizabrani biskup Čule kojem su misli lelujale obeshrabljene jer se nadvila nevera tame pred njegovom biskupijom. Plamen rata poharao je slamarice Stolačkog kraja. Barbarske puške porazbijaše stakla na prozorima, oskvrnuše kuće i stoku k sebi prisvojiše. Narod je strahom bježao pred razjarenim četničkim bandama i utočište pronašao u biskupovom dvoru. Vojni stražari i dežurnici grada spaziše veliku rulju pred sobom, staraca i žena, uplakane djece i iscrpljenih majki. Jedan Talijan koji bijaše pod vodstvom generala Paride Negrija uputi ih k biskupovom dvoru. Biskup reče uspravnog stasa i samouvjerenog glasa.
“Niti jednom od vas braćo i sestre moje večeras neće ništa nedostajati. U mojoj kući nemate razloga za zabrinutost, ovdje vam nitko ne smije nauditi!“ Biskup je uvijek imao tako uspravan stav, a njegov glas bijaše plemenit i danas dok je gledao ljude razgoračenih očiju i podlih namjera koji ga kore u sudnici. Ne bijaše taj nevini čovjek obeshrabljen, već smion i stasit.
“Ovaj čovjek nije kriv!“ Pokazivao je don Mate rukom na oca biskupa.
“Začepi!“ Galamio je sudac zapjenjenih usta. “Rečeno ti je već da nemaš pravo glasa dok ne dođe tvoj red.“ Biskup i don Mate zgledaše se tužno, bičevi komunizma tukli su jednako po obojici. Narod je urlao u dvorani i sudac ih utiša kad je konačno izdao presudu.
“Dr. Petar Čule, na temelju izvještaja svjedoka koji idu u prolog optužnici je sudjelovao u pisanju Pastirskog pisma i stvaranju urote protiv Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, a samim tim i vlade Jugoslavije. Osuđuje se na jedanaest i pol godina robije!“ Nakon presude, radosni i zadovoljni narod izricanje kazne pozdravi bučnim pljeskom. Potom i don Matu Nuića osudiše na 8 godina zatvora. Narod je zadovoljno napuštao dvoranu s komentarom jednog ušminkanog tajnika.
“Stoka ide u štalu, a gamad u tamnicu!“ Do njega drugarica ga potapša po leđima.
“Tako je druže, nitko nema pravo dirati u našu državu.“ Biskupa iz sudnice baciše u zatvorsku ćeliju. Svećeničku odoru mu svukoše i drsko mu u ruke predadoše oskudno zatvoreničko ruho, prekratko i rastrgano, ali dovoljno da mu prekrije golotinju i zaštiti od zatvorskih infekcija. Stajao je okovan tmastim zidovima i malim prozorom debelih rešetaka odakle bi mu jedino dopirao dašak svježeg zraka. Milicioneri i stražari mu tu noć ne dadoše mira, izrugivali su ga i pljuvali te lupali palicama po rešetkama da slučajno ne utone u san. Ujutro se dežurnici smijeniše. Pristigla je nova kompanija, starija i iskusnija. Oni zgrabe biskupa i udare nekoliko puta palicom po rebrima. Sve zatvorenike izvedu napolje. Glavni je stožernik objašnjavao pokazujući kažiprstom na tratinu.
“Dužinom ove njive treba prokopati kanal. Imate dan da to obavite!“ Hladnokrvno naredi te stražari potjeraše zatvorenike na tratinu. Motikama su lupali po tvrdoj zemlji koja se skorila od ljetne suše. Dlanovi su im od žuljeva prokrvarili, mišići pucali od iscrpljenosti i visoke vrućine dok su ih stražari nadgledavali i nemilosrdno požurivali. Likovali su pred umornim ljudima.
“Kad to iskopate imate još posla u zatvoru, tamo vam je malo bolji hlad.“ Jedan mlađi zatvorenik iznemogao, hiti motiku u stranu i sjedne na zemlju. Bio je navršio tek 18 godina.
“Žedan sam! Dajte nam vodu!“ Krupni ga stražar zajedljivo desnom nogom lupi po leđima, te ga ostala kompanija izmaltretira udarcima i psovkama. Mladić je od silnih udaraca izgubio svijest. Stražari su ga odvukli u zatvor poput vreće krumpira. Pod terasom hlada, stožernik je nadgledao rad na tratini i za oko mu zapne nesmotren rad jednog žgoljavog starca sa dugačkom bradom. Stožerniku nije bilo lijeno protegnuti noge do užarene tratine. Sa škrgutom zubi posmatrao je starca koji nemoćno kopa kanal.
“Ti! Kako se zoveš?“ Starac tada malo odahne, dubokim izdahom protisne svoje ime.
“Franjo.“
“Kada izgovaraš ime onda ga izgovaraš celo. Prezime?“ Do starca je neumorno kopao biskup osluškujući njihov napeti razgovor.
“Hrsto mi je prezime.“ Otpovrne starac. Stožernik živčano odmahne rukom te naredi stražaru.
“Povedite te ga za mnom!“ Starac se ponadao da ipak postoji dobar čovjek koji ima razumijevanja prema starijem čovjeku. Prebacio je ruku preko starački ramena te mu obrazlagao kako se motika treba držati u ruci dok kopa. Zabezeknuti je starac kimao glavom, a onda ga stožernik objema rukama ščepa za vrat i obori na zemlju. Gušio ga je snažnim ručnim stiskom. Starac je zapomagao, ali zatvorenici pod prijetnjom stražara nisu smjeli tamo ni pogledati. Stožerniku je to bilo dovoljno da se zadovolji, pustio ga je ipak na životu uz napomenu da radi posao onako kako mu je objasnio. Zahvalan što mu je život poštedio, brzo se vrati družini, kopajući cijeli dan do iznemoglosti. Kad su kanal prokopali, stražari im rekoše.
“Ovo ste mogli i bolje iskopati. Ajmo sad trkom u zatvor!“ Sunce je bilo u zalazu kada su pristigli natrag u ćelije. Ondje ih zatvoriše i katancima zaključaše. Koža im bijaše rumena i ispucala od užarenih zraka sunca, bijahu gladni i žedni jer stožernik je izričito zabranio osvježenje tijekom rada. Biskup je gledao izmučene zatvorenike kako kroz rešetke pružaju ruke moleći za komad kruha i čašu vode.
“Miči ruke s puta bando!“ Urlao je glavni stražar šiljastog nosa i tamnih podočnjaka. Svaku pruženu ruku kažnjavao je oštrim udarcem pendreka.
“Ko radi, ne boji se gladi!“ Glasno je likovao ljigavi stražar. Tako su zatvorenici dočekali novo jutro gladni, bez kruha i vode.
Jutro je svanulo sa uzvicima i psovkama.
“Poštovani Biskupe, marš ribati ćenifu!“ Urlao je stražar mlađi tridesetak godina od biskupa koji se osokolio na dužnosti i gledao jedino da zagorča život zatvorenika. Biskup je klečao i umrljanim krpama ribao tlo toaleta. Želudac mu je vrištao od gladi, ali kada je zaudario smrad kanalizacije, posve je smetnuo da glad ikako postoji. Tlo je bilo zaprljano urinom i svakojakim sluzima pa čak i leševima štakora. Od intenzivnog smrada don Petar nije mogao disati. Čim je obavio zadatak izašao je napolje i ondje napokon udahnuo svježeg zraka. Dušmanin mu ni sljedećih dana nije davao mira. Biskupa u listopadu 1948. godine otpremiše u Zenicu. Ondje je u svojoj pedesetoj godini života radio u bačvariji. Uporno je i požrtvovno podizao i slagao teške bačve, sve dok nije stigla opasna bosanska zima. Tada bijaše dvostruko teže raditi. Prsti su mu zebli od studeni i teško se snalazio po hladnoći. Stražari su uokolo nazdravljali žestokim pićima i dimili cigaretama. Biskup je primijetio da je nadzor slabiji pa je neprimjetno protrljao rukama ne bi li ih malo ugrijao.
“Radi biskupe, nema se vremena za odmora!“ Dobaci mu jedan milicionar. Gdje se god biskup nalazio, taj zdepasti zenički agent bivao mu je za petama. Svećenik je ručnom pilom pilio dasku i slagao na stol. Mišice su mu na rukama podrhtavale od teškog rada. Tu svećenikovu požrtvovnost je zapazio i njegov špijun pa mu rekne jednog tamničkog dana.
“Bilo bi dosta za danas. Ako si voljan, sutra možeš uzeti slobodan dan i prošetati đe te god volja.“ Biskup na to ne izusti ni riječ, odmahnuo je glavom i odbio njegovu ponudu što je još više razljutilo upravu zatvora.
“To je luđak, takve treba smaknuti!“ Kivan je lupao biskupov špijun šakom od stol pred upraviteljem zatvora. Ni upravitelju taj poslušni svećenik nije bio omiljen, ali povjerio ga je tajnom agentu da ga iskušava i ispituje. Partizani više nisu poznavali načina da utaže svoj osvetnički poriv, biskup im je smetao oku. Složili su se da mu treba pripremiti još jednu zamku. Zatvorenike su užurbano ukrcali u vlak za Srijemsku-Mitrovicu. Bio je to travanj 1951. godine dok se cvjetni pupoljak umivao u prvoj proljetnoj rosi. Biskupa i još par zatvorenika strpaše u vagon i privezaše ga za standardnu kompoziciju. Vlak je u noći pogonom zatrubio i kloparao prugom do zlatnih žitnica slavonske zaravni.
“Di nas sad gone?“ Upita neki mladenački uplašeni glas. Lica u vagonu od tmine se nisu mogla razaznati.
“U Srijemsku-Mitrovicu, bezbeli.“ Odgovori jedan hrapavog glasa. Dok su razgovarali, netom je nešto pod vagonom zaškripjelo i vagon se uzdrmao.
“Čini mi se da smo stigli u Srijemsku-Mitrovicu.“ Ponovno se oglasio onaj mladić s nekom nadom u glasu.
“Ne, to je nemoguće. Triba nam više vrimena da tamokane stignemo.“ uzvrati sneni zatvorenik. Vagon se neko vrijeme nije pomicao, niti su se vrata otvarala. Zatvorenici se uznemiriše, strahovali su da se nešto dogodilo, a poneki se obradovaše s nadom da možda ipak škripari otimaju vlak. Odjedanput je tlo podrhtavalo, vlak je zazviždao iz suprotnog pravca i silno udario u zatvorenički vagon. Krv je liptala na sve strane, a četvorica ostadoše bez života. Ranjenici su zapomagali i jaukali s razderotinama i prelomljenim kostima. Biskup Čule ležao je bespomoćno i zagledao u ranjenike oko sebe kako vrište i krvare. Lijeva mu noga bijaše iščašena u kuku, a desna prelomljena povrh gležnja. Partizani su u noći otkačili vagon u Vinkovcima i maknuli na suprotni kolosijek na koji je naletio brzi vlak. Nakon nekog vremena, na mjestu se nezgode pojaviše medicinari te zbrinuše ranjenike i transportiraše ih u bolnicu. Partizani nisu posustajali ni kada su biskupove rane zacijelile. Takav zatvorenik im je neugodan, nisu ga mogli više gledati i htjeli su ga se pod svaku cijenu riješiti.
“Napiši molbu da te puste i bit ćeš pomilovan na uvjetnu robiju.“ Reče onaj zdepasti špijun s cigaretom na kutu usne. Cimao je biskupa i ponadao se da će ga konačno shrvati.
“Ni slučajno.“ Zakašljao je biskup. Još uvijek se nije u potpunosti oporavio od upale pluća koju je nedavno zadobio u Zenici. “I ne pomišljam na to. To je moj križ i spreman sam ga do kraja nositi.“
“Budalo!“ Zakolutao je špijun očima i gnjevno na izlazu zalupio vratima. Taj mu je biskup doista dozlogrdio. Bez ikakve napisane zamolbe, ipak biskupa puštaju na uvjetnu slobodu 30. listopada 1955. godine nakon sedam godina, šest mjeseci i osam dana robije. Kad je napuštao zatvor još jedanput je pogledao iza sebe na zeničku tamnicu, oči mu bijahu pune suza, ali nije zaplakao, smireno je ušao u mali automobil uz pratnju SUP-a. Zbog grčeva u trbuhu i intenzivne mučnine, iz vozila je često izlazio. Teško je udisao vanjski zrak i bijaše mu slabo.
“Nećemo biskupe nikada doći do samostana ako ovako nastavimo.“ Prozbori jedan od pratitelja kojem dr. Petar nije bistro vidio lice, pred očima mu se svijet zamutio. Bijaše to pravi šok za Petrov organizam. Nakon dugogodišnjeg tamničkog otrova napokon je udisao svjež i čist zrak. Biskup je slabog zdravstvenog stanja stigao u Tolisu. Narušeno je zdravlje liječio u Zagrebu, Selcu i Korčuli, dok se konačno nije riješio uvjetne slobode. U listopadu 1957. godine, Mostarsko – duvanjska biskupija ponovno je ugledala svoga pastira, a poslije dugogodišnje odsutnosti valjalo je stado izvesti na pravi put. Gledao je u puk poput brižnoga oca. Podučavao mladež o vjeronauku, imenovao administratore u biskupskoj kuriji, konzultore biskupije i dekane na terenu. Grade se nove crkve i obnavljaju one oštećene u ratu. I u poslijeratnim godinama batine nisu jenjavale. Biskup Čule vlastitim je očima gledao kako mu brat neposlušno proturječi i okreće leđa. Kada je izgledalo da je mir konačno zavladao, ni tada čovjek nije bio slobodan. Biskup Čule sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru i bio jedan od koncilskih otaca na četiri sjednice. Biskup je govorio pred 2127 saborskih otaca na 16. općoj saborskoj sjednici 1962. godine o sv. Josipu te predložio da se sv. Josip unese u kanon mise. Papa Ivan XXIII. nije čekao glasovanje sabora o Čulinom prijedlogu odmah je prihvatio taj briljantni i izvanredni intervent. Nakon 30 godina gradnje, 1980. godine podiže katedralu u Mostaru. Zbog svojih zasluga i ustrajnog zalaganja, papa Pavao VI. imenuje ga naslovnim guifitanskim nadbiskupom, kao posebnu čast za znamenite ljude u Crkvi. Doživio je 60. obljetnicu svećeništva i 40. obljetnicu biskupstva. Preminuo je 29. 7. 1985. godine i pokopan je u kripti mostarske katedrale.
Biskup Čule uvijek se rado prisjećao rodnog zavičaja, močvarnog zelenila Blata i hercegovačkog žednog krša. Danas u spomen tog istaknutog čovjeka Hercegovine i Crkve, u župnom dvorištu crkve Proroka Ilije u Kruševu podignut je njegov spomenik. Biskupa Petra Čulu iz Kruševa zauvijek ćemo pamtiti.