Između Isusa i slušatelja često je bila velika napetost. Jedni su se pitali: Što Isus hoće? Je li želi opsluživati Mojsijev zakon ili ne? Htjeli su ga uhvatiti u raskoraku između riječi i čina. Pomišljali su kako će Isus uništiti njihovu tradiciju i običaje… Sve se to dogodilo nakon Isusova „Govora na gori“. Isus je u tom govoru izrekao svoj „motu proprio“, sržni program kojega će se držati. Što Isus čini? Nastoji ono što je „staro“ učiniti „novim“. Preoblikuje, smanjuje napetosti između Boga i zakona. Nitko to nije u cijelosti razumio.

Oni koji su bili na Isusovoj strani očekivali su da Isus odbaci staro. Počelo se govorkati nema više zakona, nema više Mojsija, nema više Proroka. Posve krivo. Isus u svojoj osobi do kraja ispunja zahtjeve Zakona, donosi nutarnju istinu Zakona. Nije dokidao nego je ostvarivao; nije uklanjao, nego potvrđivao.

Isus ne želi sitničariti sa Zakonom i propisima. On se ne želi držati zakona ‘kao pijan plota’, nego je htio da čovjek iznutra, iz srca, vrši i ispunja pravednost, da živi puninu. On ne želi iskompleksirane ljude zbog pitanja jesi li ili nisi prekršio zakon. Isus je došao pomoći čovjeku a ne odnemoći. Isto tako Starozavjetni Zakon je trebao pomoći čovjeku a ne odnemoći. Međutim, farizeji i pismoznanci su opteretili ljude s održavanjem zakona.

Isus je daleko više od Mojsija, daleko više od Davida, daleko više od Salomona.

Međutim tu istinu nisu htjeli pismoznanci i farizeji priznati… Ali ovoga trenutka nisu mogli Isusu ništa, on prođe između njih i ode…