Bog Otac nema tijela, ali je osoba. Ili možemo slobodno napisati velikim slovom „O“ Osoba. On posjeduje božansku osobnost. Nema tijela, On je duhovno biće. Ne pojavljuje se u tijelu. Ipak, mi o njemu govorimo kao o biću koje misli, osjeća, s nama komunicira. Nije izvanzemaljska sila koja bi od nekuda djelovala. On je osoba koju ne vidimo ali s nama suosjeća, pozna nas, zna sve naše potrebe.

Bogu pripisujemo sva ljudska svojstva: čuje, gleda, misli, osjeća, zna, on je mudrost nad mudrošću, nema tijela a s nama je u svakom času, sve može, ne želi ništa bez nas, ne smeta mu da ga upoznamo u njegovoj dubini što više raduje se kad smo bliski s njime, pozna naše potrebe, čuje naše molitve, osjeća s našim nevoljama, raduje se s nama kad smo mi radosni, ohrabruje nas u našem strahu, želi nam samo dobro, želi imati s nama trajni odnos, od našeg začeća pa do „naše vječnosti“ uvijek je s nama. Naša vječnost je u njemu. U odnosu prema njemu do nas je kako ćemo funkcionirati. Mi trebamo činiti sve što možemo da bi održavali dobar, savršen, svet odnos s Bogom Ocem. Isus Krist nam je primjer kako se održava dobar odnos s Ocem nebeskim.

Ne vidimo ga, a poznaje nas kao osobu, samo zato što mi njega spoznajemo isto tako – kao Osobu.

Postoje mnoga živa i neživa stvorenja. Imamo i ljudske naprave. Sve njih gledamo u „tijelu“, ali nisu bića, nego su stvorenja ili naprave. Nisu osobe i nemaju osobnosti.

Rekli smo kako Bog Otac reagira. A, kako reagiraju stvorenja i ljudske naprave. Nemoguće je u ovom razmišljanju sve odnose, sviju stvorenja ili naprava istaknuti. Uzeo sam primjer automobila ili kako mi kažemo jednostavnije auta.

Zna se dogoditi, kad uđem u garažu, sjednem u auto, pokušavam ga upaliti, jednostavno neće, ne ide. Garaža mi je u takvoj poziciji da ne dolazi u obzir da ga upalim na guranje. To što neće da upali uznemiri me, a pri tome auto s mojom uznemirenošću nema nikakve povezanosti. To što se neće da upali auto kao nesvjesna naprava, koja nema osobnosti ne čini to da bi me uznemirila. Mojem uznemirenje i stanje duha izvire iz mene samoga. Nužno je u tom trenutku pomoći sam sebi, pa tek onda autu… Odgovor je pretpostavljam jasan – akumulator je prazan, možda s kablovima nešto nije uredu, karburator se začepio ili je neki drugi mehanički li električni problem. Pomišljam pokušat ću još jedanput: pa ako upali, dobro upalilo. Svakako automobilom se ne može uspostaviti odnos kao s čovjekom, auto ne čuje, ne misli, ne osjeća…

Kod nas kažu da nas najžešće „upali“ kad neće upaliti pumpa za natapanje (zvali smo je „Tomos“) ili freza za obrađivanje imanja, ili pila motorka za pilanje drva… e tada se čovjek uznemiri do kraja…

U biti, strojevi, nemaju osobnost. Samo su mehaničke naprave. Premda nam u mnogome pomažu, one ne osjećaju i nemaju razum. Kad pogriješe u najnezgodni­jem trenutku, ne događa se to zato da nam svjesno na­nesu štetu, da izgubimo pri tom strpljenje. U strojevima se događa pogreška koju mi kao svjesna bića trebamo otkloniti i stroj staviti u pogon. Pri tome se nije dobro živcirati, ljuti, psovati ili bio što loše činiti…. Strojevi niti vide, niti čuju, niti osjećaju, nemaju razuma i ne stupaju s nama u komunikaciju, ne poznaju naše trenutno stanje duha koje je nastalo zato što jedan od naših strojeva ne reagira onako kako smo zamislili…

Vratimo se Bogu Ocu i zaključimo: Kad Bogu pristupamo kao Osobi, s njime ćemo uvijek imat osobni odnos.