Ima neka zgoda koja kaže: Muž i žena preselili se u novi stan. Obišli prostorije. Zadovoljni su. Obrati žena pozornost na stanove u zgradi preko ulice i vidje kako susjeda nešto u kući radi. Radoznala je da vidi više, ali nije joj uspjelo i reče mužu: „Ipak je naša nova susjeda mogla oprati svoj prozor“. Nezadovoljna što ne vidi dobro u susjedine odaje, uvijek je prigovarala kako su kod susjede prljavi prozori. Jednog dana, sva u čudu, pogleda kroz prozor i dobro vidje sve obrise susjedina stana. Ugleda i susjedu, kako šije. Sva iznenađenja priđe mužu i reče: „Konačno je naša susjeda oprala prozore. Muž odgovori, ma ne ženo, nije susjeda oprala prozore nego sam ja oprao naše prozore.“ Zastade žena, ne reče ni riječi. Sve do sada gledajući kroz prozor prigovarala je susjedi. U žaru prigovaranja nije primjećivala kako su njeni a ne susjedini prozori prljavi.

Sv. Luka u evanđelju piše: „Zašto vidiš trn u oku brata svoga, a brvna ne zapažaš u oku svome (Lk 6,41)?“ Navedeni primjer, riječi Lukina evanđelja upozoravaju, ispituju naše savjesti, karaju da ne gledamo na pogreške drugoga, nego da ispitujemo svoju savjest i svoja djela.

Možda nismo ni svjesni da svoje osobne pogreške otkrivamo primjećujući pogreške drugoga.