Živeći u prirodi, svako jutro, a to se događa poglavito sada, u proljeće, čuju se predivni glasovi različitih ptica. Njihov cvrkut je ugodno budilica i predivna jutarnja molitva. Dovoljno je koju minutu stati, osluškivati i zahvaljivati na onome što nam Bog po prirodi udjeljuje. Ne može se odoljeti ljepoti različitih glasova. Svakako slavuji osvajaju i daju jutarnjoj glazbi ljepotu. Dogodi se ponekada zbog žurbe, zbog naviknutosti ili zbog nekih drugih razloga da ne primjećujemo jutarnju ptičju melodiju. Ptice i dalje svako jutro pjevaju, a mi idemo u život kao da ih ne čujemo.
Slično pticama i njihovu cvrkutu dogodi nam se i s riječju Božjom. Ponekada čujemo, dobro čujemo, razumijemo i slijedimo ono što nam Bog govori, ali često se naviknemo na Božju riječ te živimo kao da ona ne postoji.
U povijesti Biblijskog čovjeka, Bog mu se često obraćao, s njim imao različite sporazume, dogovore, zavjete, saveze… Božje razgovore i dogovore s čovjekom možemo pratiti od Adama i Eve, preko Abrahama i njegovih potomaka, preko proroka… U dogovorima krenulo je dobro, nakon nekog vremena čovjek je Bogu i Božjoj riječi okrenuo leđa.
Biblijski gledano, u Starom zavjetu najbitniji savez između Boga i čovjeka dogodio se s Abrahamom. Abrahamu za poslušnost Bog obećava brojne potomke, tako se i dogodilo. Abrahamov unuk Jakov imao je dvanaest sinova. Od Jakovljevih dvanaest sinova nastaje Izraelski narod. Bog je ostao vjeran danoj riječi i obećanju … Međutim mnogi od Abrahamovih potomaka, naviknuti na Božju riječ ponašali su se kao da je nisu ni čuli… Bog im je i dalje govorio, a oni su ostali gluhi i nijemi …
Nakon neposluha starozavjetnog čovjeka, na svršetku starozavjetne povijesti Bog neposlušnom čovjeku progovara u utjelovljenoj Riječi, u Isusu Kristu. Govori mu na blizak način. Bog, Božja Riječ postaje čovjekom. Bog postaje čovjekom da bi čovjek mogao spoznati kakav je Bog u sebi. Ali, čovjek kao čovjek, opet ostaje tvrd, ne prihvaća, ne razumije,… Dok mu Isus daje, dok mu pomaže ide za masa svijeta za Isusom, ali onoga časa kad se taj čovjek osilio ide za Isusom ali ne da bi ga slijedio nego da bi ga ubio. U kratkom vremenu od Cvjetnice do Velikog petka čovjek se prometno u razjarenu masu koja želi ubiti. U časovima progona, Bog je i dalje govorio, ali ga zaglušena masa nije čula, nije ga htjela čuti…
Ponekad nam može Božja riječ biti daleka, nerazumljiva, ne shvatljiva, ali to ne znači da smo veliki ako radikalno reagiramo te Boga i njegovu riječ odbacimo, Bilo bi kudi kamo bolje da postupimo poput starozavjetnog Samuela kojemu se Bog više puta javlja, a on u nerazumijevanju ne odbacuje Boga nego s njim ulazi u suradnju, povjerava se i predaje Bogu s porukom: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša“.
Otklonimo sve smetnje koje su postavljenje između nas i Boga. Dopustimo Bogu da nam govori. Slušajmo Boga i njegov govor. Kažimo mu poput Samuela: „Govori Gospodine…“