Vjernik svoj život provodi na zemlji kao i mnogi drugi ljudi: živi, trudi se, radi i za razliku od onih koji ne vjeruju ili se nevjernički ponašaju, vjernik vjeruje i živi po principu vjere. Time što ima Boga uza se, po mjerilima zemlje i čovjeka, mogli bi zaključiti i reći da će bolje i ugodnije na zemlji živjeti. Samim time što vjeruje, moglo bi se protumačiti da je Boga za sebe „kupio“ i „potkupio“. Odnosno da je Bog na njegovoj strani.
Ipak, dogodi se suprotno. Vjernik nije lišen križeva. Naprotiv zna se dogoditi da ga vjerujući u Boga zadese bolesti, siromaštvo, odbačenost i različiti drugi životni udesi. Mnogi teški slučajevi i događaji znaju „okititi“ život vjernika, dok onaj koji se „diči“ nevjerom bude lišen bilo kakvih nedaća, nesreća i križeva. Naprotiv takvom ide sve od ruke.
U takvim slučajevima pitamo se kako je to moguće da je Bog „svojega“ ostavio, a onoga koji nije „njegov“ nagradio. Tada olako zaključimo pa glasno kažemo da je Bog nepravedan. U biti, ako hoćemo cjelovitije uvidjeti i razmišljati Božji putevi za nas ljude su nedokučivi (Usp. Rim 11,33).
Promotrimo Isusa, u njegovoj muci i njegovoj smrti: Zar je moguće da je Otac nebeski dopustio da se takvo mučeništvo, kakvo se dogodilo, odvija nad njegovim Sinom. U osjećajima prema Isusu idemo žaliti Isusa pitajući se: „Bože moj, Bože moj, zar je moguće da si tako nešto dopustio?“
Promotrimo i apostole gledajući ih kako nakon Kristova uskrsnuća prođoše. Prisjetimo se da su svi izreda poslije „ugodne“ večere na Veliki četvrtak nestali. A poslije Uskrsna da su svi izreda, jedan prije drugi kasnije spoznali da su Kristu okrenuli leđa i učinili mu veliku nepravdu i dogodi se da su svi postali žrtva „Uskrsa“. Prije Uskrsa, za vrijeme Isusove muke i smrti, nitko ih nije odgonio od Isusa, a isto tako poslije Uskrsa nitko ih nije prisilio da budu uz Uskrs, nego spoznaše i neustrašivi postadoše. Jakov, jedan od trojice bližih Isusovih suradnika desetak godina nakon Uskrsa bijaše ubijen odsijecanjem glave. U isto vrijeme, dok Jakov poginu, Petar bijaše iz tamnice oslobođen. Lako možemo pomisliti takav kapacitet kao što je bio Jakov nakon kratkog djelovanja biva ubijen, a mogao je još puno dobra učiniti za Isusa, za Crkvu, a „Krist dopusti da on pogine“, a odmah drugoga, Petra (onoga koji ga prvi izda) pomaže da bude oslobođen iz tamnice. Kako lako možemo zaključiti da je Isus nepravedan prema jednome nasuprot drugoga. Ili opet, ako bi išli putem zaključivanja „pravednog“ ili „nepravednog“ Boga možemo zaći u odnos Jakova, Petra i Ivana. Pomislimo kako je moguće da Bog dopušta da Ivan doživi duboku starost i umre prirodnom smrću (je li samo zato što bijaše „moj ljubljeni“ učenik), a Petar (koji ga izda) u starosti, kad bi se očekivalo da provodi dostojanstveno i mirno starost doživljava mučeničku smrt razapinjanjem na križu.
I lako se možemo pitati: „Je li Bog imao svoje miljenike među apostolima? Je li bio nepošten prema najbližim suradicima?“ Odgovor svakako ne može biti potvrdan. Ovakva loša pitanja i još lošiji odgovori projicirani su u našim lošim postavkama. Zaključujući kako smo mi Božji, a Bog nije dovoljno na našoj strani, zaključak je proizišao s našeg uskog stajališta, a Bog promatra šire i dublje od čovjeka, promatra iz perspektive vječnosti.
Svi oni koji vjeruju u Boga, svi će jednog dana doživjeti da Bog nije nepošten prema čovjeku. Svi će jednoga dana po Uskrsnu spoznati tajnu Božjih puteva.
Ne dovodimo u pitanje Božje djelovanje. Ako i u koga, onda u Boga imajmo unaprijed pouzdanje i povjerenje. Živeći s Bogom, čvrsto i odano, ni jedna nas nevolja neće moći baciti u očaj. Ponekada i ne moramo znati razlog zašto je Bog dopustio. Dolazeći u nebo shvatit ćemo da Bog nije nepošteno postupao prema nama, amen!