Mnogi znaju ispričati Isusovu priču o „Rasipnom ili izgubljenom sinu“ ili „Milosrdnom Ocu“ (Lk 15,11-32). Ista zgoda s više naziva.

Ima neka priča koja kazuje: „Sin je kamenom u glavu pogodio obiteljsku gusku. Guska ostala na mjestu mrtva. Mislio je da nije nitko primijetio, a od dvadeset i pet gusaka koliko ih je bilo neće nitko primijetiti da jedna nedostaje. Uzeo je mrtvu gusku i zakopao je.

Međutim, te ga je večeri pozvala u stranu sestra i rekla mu: ‘Vidjela sam što si uradio. Ako večeras ne opereš suđe, sve ću reći mami.’ Nekoliko slijedećih večerju bilo je isto. Primijeti mater što se događa. Zaključi da između sina i kćeri ima nešto. Pozva sina u stranu i upita ga: ‘Zašto svaku večer pere suđe?’ Sin ispriča, sve kako je bilo, i kako ga je sestra uvjetovala… Iznenadio je svoju sestru slijedeće večeri, rekavši joj da je na nju red da pere suđe. Kad ga je podsjetila što će uraditi ako je ne zamijeni, on je odgovorio: ‘Već sam mami sve rekao, i ona mi je oprostila. A sada ti peri suđe. Ja sam opet slobodan.’“

Ova priča, slična je onoj biblijskoj, gdje se opisuju dva brata, jednom otac oprašta, ali drugi tvrdoglavo ostaje ljut na brata i na oca.

Luka u Evanđelju kazuje da je izgubljeni sin spoznao svoj grijeh i zlo koje je učinio. U jednom času ostao je zabrinut kako će se suočiti sa svojim ocem. Odlučio je razgovor početi priznavanje grijeha.

Zatim je odlučio po­nuditi mu se kao sluga. Međutim, nije postao sluga. Nego je puninu grijeha shvatio tek onda kad mu otac sve oprosti i primi ga ne kao slugu nego kao sina.

Za biblijskog sina i sina iz naše priče, priznavanje učinjena otvorilo je put u slobodu.

U Bibliji imamo više sličnih zgoda i priča o dvojici braće sa sličnim događanjem: Kajin i Abel, Izak i Jišmael, Jakov i Ezav… Ili, zgode i priče između dvije osobe: o kralju Davidu i njegovu vojskovođi Uriji Hetitu.

Kralj David (Ps 32) dobro je iskusio što je to grijeh kad je uzeo ženu (Bat Šebu) svoga vojskovođe sebi za ženu, a Uriju dao ubiti stavivši ga u prve bojne redove. Poslije o tome događaju nitko nije pričao, a svi su vidjeli što se dogodilo. Međutim ta nijema šutnja mučila je i proganjala kralja Davida. U očaju osjećaja bio je potišten. Odlučio je zbog stanja duha u kojem se našao, svoje grijeh priznati. Čim je priznao što je uči­nio, bilo mu je oprošteno. Vratila mu se duhovna radost i tjelesna živost. Pokajanje donosi oslobođenje od ropst­va.

Grijeh i zlo koje smo učinili ili koje činimo možemo bacati sebi iza leđa, koliko god hoćemo, ali sve dok grijeh i učinjeno zlo ne priznamo pred sobom, pred ljudima i pred Bogom nećemo osjetiti oslobođenje duha kojega smo zatočili u sebi. Ostajemo robovi grijeha koje činimo.