Zaštitnik sakramenta krizme: Božanski život u nama započinje primanjem sakramenta krštenja, a nastavlja se primanjem sakramenata pričesti i potvrde ili krizme. To su sakramenti kršćanske inicijacije po kojima postajemo dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, tj. dionici općega svećeništva. Iz toga proizlazi naše pravo i obveza da riječju i životom naviještamo Radosnu vijest, prinoseći sebe kao duhovnu žrtvu Bogu. Međutim, postoji i svećeništvo koje nazivamo ministerijalno svećeništvo kojem je pripadao naš bl. Miroslav, zaštitnik sakramenta potvrde.

On je vrlo rano u svojoj svećeničkoj službi postao svjestan da se od njega neće tražiti samo duhovna žrtva, nego da bi vjernost svom svećeništvu mogao platiti i životom. Miroslav je bio spreman na tu mogućnost te je jednom prilikom zapisao u svoj duhovni dnevnik: „Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja!“ Protivnicima i progoniteljima je poručio: „Moja je osveta – oprost.“

Miroslav Bulešić rođen je u istarskom selu Čabrunići u župi Svetvinčenat, 13. svibnja 1920. godine. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, u jesen 1939. godine porečki i pulski biskup poslao ga je na studij u Rim. Studirao je filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Za Bulešićevo uzdržavanje u Rimu zauzeo se bl. Alojzije Stepinac kojemu je Miroslav dva puta zahvalio na dobroti i velikodušnosti. Svećenik je postao 11. travnja 1943. godine. Kao mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Očenaš: Dođi kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja!

Vratio se u domovinu i postao župnik u Baderni tijekom Drugog svjetskog rata kad je svećenik bio neželjen od tadašnjih političkih struktura. Naime, prema tvrdnjama bl. Alojzija Stepinca, za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno je između 260 i 270 katoličkih svećenika. U takvom ozračju na Božić 1944. godine, Miroslav se tijekom propovijedi u svojoj župi osvrnuo na prijetnje koje su mu pristizale: „Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja ću se uvijek držati vjere, bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“

Po završetku Drugog svjetskog rata preuzeo je župu u Kanfanaru koju je nadasve želio duhovno izgraditi. No što su se vjernici više okupljali oko njega, protivnici vjere su ga sve više napadali. Jedan rođak ga je upozorio da mu je život u opasnosti i da bi trebao pobjeći u Italiju. Unatoč tome Miroslav nije želio bježati. „Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru“, zapisao je u svom dnevniku.

U jesen 1946. godine postao je nastavnik i odgojitelj u Pazinskom sjemeništu, a ubrzo i tajnik „Svećeničkog zbora sv. Pavla.“ Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Govoreći im o svećeničkom poslanju, jedanput je rekao: „Biti svećenik znači – biti mučenik.“ Otvoreno se suprotstavljao komunističkim vlastima koje su provodile radne akcije nedjeljom, zabranile održavanje vjeronauka u školama te, na razne načine, željele udaljiti Crkvu iz javnog života. Stoga je došao na sve veći udar komunističkih vlasti. No Miroslav je bio spreman: „Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi“, zapisao je u svoj dnevnik.

U pratnji izaslanika Svete Stolice mons. Jakoba Ukmara, u kolovozu 1947. godine krenuli su dijeliti sakrament potvrde po župama srednje i sjeverne Istre. Predvečer 22. kolovoza 1947. godine stigli su u Buzet. Prenoćili su u župnoj kući, ali već ujutro s dolaskom prvih krizmanika i njihovih kumova, došli su i protivnici Crkve. Željeli su spriječiti obred primanja potvrde, a pokušali su i oskvrnuti svetohranište. Miroslav ga je zaštitio svojim tijelom i sigurnim glasom rekao: „Ovamo možete samo preko mene mrtvog.“

Na blagdan sv. Bartola, 24. kolovoza 1947. godine, Miroslav Bulešić je s mons. Ukmarom otišao podijeliti sakrament potvrde u Lanišće. Bio je svjestan smrtne opasnosti, ali nepokolebljiv u svjedočenju svoje vjernosti Kristu i Svetoj Stolici. Tog dana zločinci su odlučili svim silama onemogućiti podjelu sakramenta potvrde. No župnik je u dogovoru s krizmateljem i roditeljima, uranio jedan sat sa sv. misom, tako da se u crkvi krizmalo 230 krizmanika, a kasnije još sedmero koji nisu uspjeli stići u dogovoreno vrijeme.

Nakon sv. mise, neprijatelji vjere nahrupili su u župnu kuću i stali razbijati sve pred sobom. U predsoblju župnog ureda nasrnuli su na Miroslava Bulešića. Tukli su ga, zlostavljali, udarali njegovom glavom o zid te ga, na kraju, svega okrvavljenog ubili ubodima noža u grlo. Osjetivši da umire, Miroslav Bulešić je dva puta zazvao: „Isuse, primi dušu moju!“ Čuvari reda nisu ni pokušali potražiti ubojice iako ih je mnogo ljudi vidjelo.

To su bile godine teškog bezakonja u ime izgradnje socijalističkog društva, godine mračnog staljinističkog boljševizma. Na dan svoje smrti bl. Miroslav je slavio misnu žrtvu moleći za svoje progonitelje koji su danima pokušavali oskvrnuti primanje sakramenta potvrde. Umro je kao slavni prvomučenik Stjepan, zazivajući: „Isuse, primi dušu moju!“ i praštajući iz svega srca svojim neprijateljima i progoniteljima. Razlog i povod za grubo nasilje, iživljavanje i smrt Miroslava Bulešića bili su mržnja prema Katoličkoj Crkvi i njezinim svećenicima. Blaženi Miroslav pokopan je u Lanišću, a 2003. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u župnu crkvu Navještenja Marijina u Svetvinčenat.

Tadašnji papinski nuncij Joseph Harley rekao je: „Vi ste više dobili smrću toga mladog svećenika, nego što ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.“ Predvodeći veliko euharistijsko slavlje u Svetvinčetu 24. kolovoza 1997. godine, o 50. obljetnici mučeništva Miroslava Bulešića, sluga Božji kardinal Franjo Kuharić uspoređujući žrtvu bl. Alojzija i bl. Miroslava ustvrdio je: „Isti duh, ista vjera!“ Oba mučenika prikazala su dragovoljnu žrtvu za Crkvu Božju. Obred proglašenja Miroslava Bulešića blaženim održan je 28. rujna 2013. godine u pulskoj Areni. Blagdan bl. Miroslava slavimo 24. kolovoza.

Blaženi Miroslav Bulešić je mogao spasiti svoj život napuštajući svoju domovinu. Odbio je jer je bio spreman umrijeti za vjeru i Kristovu Crkvu. Danas mnogi trče iz domovine za lakšim životom. Blaženi Miroslav pokazuje nam svojom žrtvom da samo podnošenjem križa u hrabrosti, skromnosti i poniznosti možemo sačuvati domovinu. Njegova prolivena krv vapi da ostanemo vjerni Isusu i njegovom evanđelju kako bi zavladalo njegovo Presveto Srce u srcima svih ljudi. On nas i danas poziva da svoju vjeru čuvamo kao najveću dragocjenost kako se ne bismo izgubili u svijetu praznih, prolaznih i bezbožnih ideologija.