Zbog stvarnih i nestvarnih izvora se ljutimo. Često nas ljutnja razdire. Ona je naša česta samoobrana. Možda se i nama dogodilo kad bi se na nekoga najradije izvikali.

Ako smo pošteni, a pravimo se da jesmo, uzrok ljutnje je najčešće u nama. Uvijek možemo naći neki razlog zašto se ljutimo, a uzroka najčešće uopće nema. Prava je istina, da se ljutimo jer nešto s na­ma nije u redu. Zbog neke naše slabosti se ljutimo, a ljutnjom svoju slabost debelo prikrivamo.

Ono što nas ljuti nisu drugi ljudi, već nas ljuti to što nas je netko pogodio u ranu koja boli.

Ako nas nečije riječi uznemire i razljute, to je obično zato što vidimo da je istina ono što netko govori ili čini, pa se ljutnjom i uvrijeđenošću branimo. Imajmo u vidu većina naših ljutnji su naša osobna „filmska“ projekcija. Kod drugi nas najviše smeta ono što nalazimo u sebi, ali to ne želimo priznati. Kad u nama nešto nije kako treba, tada je i naša narav osjetljiva i smeta nam do bola ako nas netko bocka.

Ako si neizgrađen, puno ti toga smeta. S razlogom i bez razloga se ljutiš. Ljutiš se zbog neizgrađenosti, a ne zbog „udara“ izvana.

Ponašajmo se normalno. Kad prođe ono zbog čega smo se ljutili obično kažemo „uzalud potrošena energija“.

Nikada se nećemo ljuti kad smo u nutrini svoje biti zdravi i izgrađeni. Jednom moramo shvatiti da ljudi nisu protiv nas, nego za nas. Ponekad bi nam bilo bolje razmisliti o onome što nam ljudi čine, a ne ustajati u ljutnji, srdžbi i bijesu.

Umjesto da saslušamo i poslušamo mi se ljutimo. Ljutnja nas vodi u srdžbu, srdžba u bijes. Otjeranog čovjeka srdžbom i bijesom ne zovi više da ti se vrati… Nikad se više dušom i srcem neće k tebi vratiti.

Ne ljutimo se ni na koga, ni na što, nego na sebe…