Alojzije Stepinac – najsvjetliji lik Crkve u Hrvata: Papa Ivan Pavao II. na drugom pastoralnom pohodu Hrvatskoj, 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, čin proglašenja Alojzija Stepinca blaženim nazvao je „povijesnim događajem u životu Crkve i naroda.“ Tom je prigodom na oltar uzvisio „najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“ kako je osobno nazvao kardinala Stepinca u propovijedi tijekom svog prvog pastoralnog pohoda Hrvatskoj, 11. rujna 1994. godine u Zagrebu.

Alojzije je rođen 8. svibnja 1898. godine u „Dolini kardinala“, u selu Brezariću kraj Krašića, pedesetak kilometara udaljenom od Zagreba. Kršten je već sljedećeg dana imenom Alojzije Viktor. Prvo ime dobio je po sv. Alojziju Gonzagi koji se sav u čistoći posvetio Bogu, a drugo po sv. Viktoru rimskom mučeniku koji se slavi 8. svibnja. Oba imena proročki su navijestila da će Alojzije biti dosljedan poput sv. Alojzija, a pobjednik i nesalomljiv borac za vjeru kao i sv. Viktor.

Alojzije je bio peto od osmero djece koje je njegov otac Josip imao s Barbarom. Barbara je bila druga Josipova žena. U prvom braku imao je četvero djece. Iako je obitelj bila brojna, može se reći da je Alojzije izmoljeni svetac. Njegova majka Barbara postila je i molila tri dana u tjednu s nakanom da Alojzije postane svećenik. Činila je to i nakon što je svima bilo jasno da je Alojzije odustao od svećeničkog poziva.

No na iznenađenje mnogih, Alojzije je ipak odlučio postati Kristov svećenik. Zasigurno je u toj odluci posredovala i Marija Pomoćnica koja se u obitelji Stepinac posebno častila. Pred njezinom slikom, koju je Alojzijeva majka donijela kao vjenčani dar, neprestano je gorjela uljanica, danju i noću. To je svjetlo obasjavalo najvažnije trenutke Alojzijevog života, a najsretniji je bio kad je tijekom krašićkog sužanjstva tu sliku mogao staviti iznad svoga kreveta. Po njegovoj želji, upravo ta slika Majke Božje i uljanica bile su i nad njegovim odrom.

Alojzije je nakon osnovne škole upisao Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Nakon završene srednje škole mobiliziran je za austrijsku vojsku.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata borio se na talijanskom bojištu. Bio je ranjen, a proveo je neko vrijeme i u zarobljeništvu iz kojeg se kao solunski dobrovoljac oslobodio u prosincu 1918. godine. U proljeće sljedeće godine bio je demobiliziran. Nakon odmora, po očevoj želji nastavio je školovanje. Iako su svi očekivali da će ići u bogosloviju, Alojzije je, razočaran primjerom nekih svećenika, upisao Agronomski fakultet. No promatrajući razvratni život zagrebačke mladosti, doživio je novo razočarenje. Učlanio se u katoličko društvo Domagoj, ali ni to ga nije zadovoljilo pa se odlučio vratiti na selo. Četiri godine se vjerno brinuo za gospodarstvo i s krunicom u ruci obilazio polja i tržnice.

Razmišljao je i o ženidbi. Razmjenjivao je pisma s učiteljevom kćerkom Marijom koja se preselila u Zagreb. U jednom pismu Alojzije joj je napisao: „Danas se većina ljudi ženi radi bogatstva, a možda je baš to bogatstvo i njihovo prokletstvo… Glavno je da ti meni doneseš obilna blagoslova Božjega, a to može siromašniji više svojom pouzdanom molitvom i čistom vjerom, nego najveći bogataš…“ Nakon zaruka, u jednom intimnom trenutku kad je Marija očekivala Alojzijev poljubac, on je sramežljivo okrenuo glavu. Alojzije joj je nakon toga napisao: „Bio bih te najradije poljubio, ali je moja volja gospodar za sada srcu… mi nismo muž i žena… Djevojačku čast čuvati kao zjenicu oka…“ No uvidjevši Alojzijevu suzdržanost, Marija je prekinula zaruke. Bio je to zasigurno bolan, ali i milostan trenutak za Alojzija koji ga je potaknuo da otkrije svoje pravo zvanje i da se još više učvrsti u spoznaji o važnosti čistoće i sakramentalnosti braka. Kasnije je, naime, kao nadbiskup u svojim nagovorima često poticao na dostojanstvo kršćanskog braka i obitelji.

Alojzije je tražio ljubav, a Bog mu se nudio u ljubavi koja ne razočarava. Nakon dugih molitvi u njemu se iznova probudio svećenički poziv. Otišao na studij u Rim. Stanovao je u Zavodu Germanicum et Hungaricum, a studirao na Gregoriani. Zaređen je za svećenika u crkvi sv. Petra Kanazija u Rimu 26. listopada 1930. godine, zajedno s budućim predstojnikom Kongregacije za nauk vjere, Franjom Šeperom. Nakon ređenja, za vrijeme svečanog ručka, stol za objedovanje bio je ukrašen crvenim ružama koje su bile postavljene uz tanjure novozaređenih svećenika. Taj čin ljubavi Alojzije je proročki prokomentirao: „Crveni cvijet znači mučeništvo!“ Mladu misu slavio je na blagdan Svih svetih 1930. godine, u bazilici Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) kod oltara betlehemskih jaslica. „To mi je bilo najomiljenije mjesto. Služiti prvu misu na mjestu gdje je Spasitelj došao na svijet“, rekao je jednom prilikom Alojzije.

Po povratku u Zagreb, nadbiskup Bauer mu je povjerio službu nadbiskupijskog ceremonijara i brigu za siromahe. Obilazio je siromašne predjele grada Zagreba, a kao mladi svećenik pokazivao je iznimnu ljubav prema siromasima te postao apostol kršćanskog milosrđa. Upravo na Alojzijev prijedlog i poticaj, nadbiskup Bauer osnovao je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a zagrebački svećenici pokrenuli su časopis Caritas kojem je Alojzije bio prvi predsjednik. Kao svećenik djelovao je samo četiri godine, a nakon toga, 1934. godine, papa Pio XI. imenovao ga je zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom (s pravom nasljedstva). Postao je najmlađi biskup na svijetu sa samo 36 godina života. Na prigovore kako je imao smjelosti tako mlad prihvatiti biskupsku službu, odgovarao je riječima sv. Franje Saleškog: „Ništa tražiti, nit’ išta odbiti.“

Po želji Svetog Oca prihvatio je povjerenu nadbiskupiju i zagrlio Kristov križ koji ga je odveo do mučeništva. „Moja je nakana i cilj isti: slijediti nauku križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu“, rekao je jednom prigodom Alojzije Stepinac. Za biskupa je zaređen na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1934. godine, a za biskupsko geslo je izabrao U tebe se, Gospodine, uzdam! (lat. In te, Domine, speravi!). Pjesnik i svećenik Milan Pavelić počastio je nadbiskupa stihovima koji nakon crvenog cvijeta iznova proročki usmjeravaju Alojzija prema mučeništvu: „Bodljikama oštrim mitra će procvasti. Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti.“

Odmah nakon ređenja, mladi biskup Alojzije pošao je pješice s narodom na zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu gdje je svoju službu stavio u Marijine ruke. Želio je da Marija Bistrica postane središte moralne obnove hrvatskog naroda. Nema sveca koji nije gajio pobožnost prema Mariji, ali Alojzije nam može biti uzor te pobožnosti. Sluga Božji o. Aleksa Benigar opisujući Alojzijevu pobožnost počastio ga je naslovom Apostol Bogorodičine slave.

Iz pisama i propovijedi nadbiskupa Stepinca iščitavamo duboko povjerenje u Marijinu majčinsku blizinu i pomoć, osobito kad potiče na moljenje krunice koju je i sam svaki dan molio. „O, kad bi se njezina krunica marljivo, pobožno molila u svim hrvatskim obiteljima kao obiteljska molitva svakoga dana, nestalo bi brzo svih nevolja, koje danas taru i muče tolike obitelji…“, govorio je. U okružnici o štovanju Blažene Djevice Marije, 14. siječnja 1944. godine, napisao je: „Krunica je sva naša nada!“

Nakon smrti nadbiskupa Bauera, 7. prosinca 1937. godine, Alojzije je samostalno preuzeo vođenje Zagrebačke nadbiskupije. Novi nadbiskup temeljio je pastoralni program na četiri stupa: sloboda Crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj i potpuno služenje braći. U tome je u potpunosti i uspio. Započeo je s intenzivnijom duhovnom obnovom u nadbiskupiji, promičući marijansku pobožnost pod geslom Posrednica svih milosti!, a euharistijskim riječima „Presveta Euharistija jest i mora biti u središtu kršćanskog života.“ Bio je prvi na koljenima pred Presvetim oltarskim sakramentom, što je prakticirao još od studenskih dana. Uz sve to, poticao je uključivanje vjernika laika u Katoličku akciju te je pokrenuo katolički dnevnik Hrvatski glas.

Uz duhovni rast nadbiskupije, mladi nadbiskup teško je proživljavao nepravde koje je trpio hrvatski narod. Početkom Drugog svjetskog rata započeli su i teži dani. Tih godina nadbiskup Stepinac se dostojanstveno zauzimao za zaštitu svih progonjenih i ugroženih, bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnost. Postao je branitelj prava svakog čovjeka, osobito progonjenih Židova, Roma, Srba i svih obespravljenih. Glasovita je njegova propovijed na blagdan Krista Kralja 1943. godine: „Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču šaku… Jedni i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja.“ Propovijed je zaključio riječima: „Naš bližnji je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu.“ Nakon sv. mise, jedan njemački vojni predstavnik prokomentirao je da bi biskup u Njemačkoj za takav javni govor bio ubijen.

Završetkom rata agonija hrvatskog naroda i nadbiskupa Stepinca se nastavila jer je tadašnja svjetovna vlast provodila bezbožnu komunističku ideologiju koja je željela iskorijeniti Boga iz ljudske povijesti i čovjekove savjesti. Nadbiskup je svim snagama branio crkveno jedinstvo, vjernost Bogu i Crkvi za dobro hrvatskog naroda. Zauzvrat, priređen mu je montirani sudski proces koji je započeo 30. rujna 1946. godine. No pravi razlog optužbe temeljio se na Stepinčevom odbijanju osnivanja „narodne crkve“ koja je trebala biti odvojena od pape i Katoličke Crkve te koja bi služila interesima jugoslavenske Komunističke partije.

Papa Pio XII. suđenje nadbiskupu Stepincu nazvao je „prežalosnim procesom“. Stepinac je na sve optužbe odgovarao da mu je savjest mirna „i jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti“. Progovarajući o optužbi 3. listopada 1946. godine, on ne brani sebe, nego Krista, Bogorodicu, vjeru i poslanje Crkve. Nepravedna osuda protiv njega donesena je 11. listopada 1946. godine: lišavanje slobode s prisilnim radom od 16 godina te gubitak političkih i građanskih prava u razdoblju od pet godina. Kardinalov nasljednik na zagrebačkoj stolici Franjo Kuharić je žrtvu bl. Alojzija Stepinca usporedio s mučeništvom kardinala Johna Fishera i Tome Morusa, kancelara engleskog kralja Henrika VIII. kojima su odrubljene glave zbog vjernosti papi i Katoličkoj Crkvi.

Kardinal Stepinac započeo je dane uzništva 19. listopada 1946. godine u kaznionici u Lepoglavi. Iako je kao zatvorenik tijekom punih pet godina trpio razne neugodnosti i poniženja, komunističke vlasti ipak su mu dozvolile da svaki dan može slaviti sv. misu. Posvetio se proučavanju povijesti Crkve, s francuskog je preveo 12 knjižica Sveci za svaki dan te napisao mnogo pisama i propovijedi. Nažalost, u lepoglavskom zatvoru bio je sustavno trovan, tako da je narušenog zdravlja 5. prosinca 1951. godine preseljen u kućni pritvor, u župni dvor u Krašiću. Međutim, i dalje mu je bilo zabranjeno vršiti biskupsku službu. Drugog dana po dolasku u Krašić, upitali su ga strani novinari koji su mu dolazili u posjet, kako se osjeća. Odgovorio je: „Meni je svejedno gdje sam, da li u Lepoglavi, Krašiću ili u Zagrebu jer gdje god bio da bio, ondje vršim svoju dužnost.“ A ta dužnost je bila: „Trpjeti i raditi za Crkvu!“

Za ljubav prema Crkvi, papa Pio XII. podario je nadbiskupu Stepincu 12. siječnja 1953. godine čast kardinala. Te večeri rekao je svome domaćinu, župniku Josipu Vranekoviću: „Kardinalski grimiz označuje krv“. Kardinal je uistinu trpio za Crkvu, ali i za hrvatski narod koji je silno volio. Jednom zgodom je izjavio: „U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga nadkriliti!“ No svoju ljubav nije uskratio ni prema drugim narodima, ali ni prema svojim neprijateljima za koje je često prikazivao sv. mise. U svojoj oporuci od 28. svibnja 1957. godine, iskreno je zamolio za oproštenje ako je nekome nešto krivo učinio, a on osobno, također, svima oprašta.

U toj ljubavi prema Bogu, Crkvi i narodu 10. veljače 1960. godine u Krašiću, mučenik vjere, kardinal Alojzije Stepinac umro je smrću pravednika. Mirne savjesti izgovarajući posljednjim snagama: „Budi volja tvoja!“ i držeći u ruci svijeću koju je sam blagoslovio 2. veljače 1960. godine, na blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinovog. Pokopan je u Zagrebačkoj katedrali koju vjernici od tada nazivaju Stepinčevom katedralom.

Sveti papa Ivan XXIII. iskazao mu je poštovanje riječima: „Kardinala Alojzija Stepinca držimo nebeskim zaštitnikom njegove rodne grude u kojoj su on i sveta Crkva pretrpjeli mnoge patnje.“ On je bio prvi papa koji je prisustvovao zadušnici za kardinala koji nije bio član Rimskog dvora.

Neka primjer najsvjetlijeg lika Crkve Božje u Hrvata, vjernog učenika Isusa Krista i dosljednog svjedoka Evanđelja bude nadahnuće svima nama za nesebičnu žrtvu, za mir i pravdu u domovini i u svijetu. Neka bude uzor osobito mladim vjernicima. Blaženi Alojzije rastao je u skladu s Božjim zapovijedima, u nevinosti, pobožnosti i odvažnom svjedočenju za prava Crkve. Neka i nama bude poticaj da nam Isus Krist bude sve u životu. Neka nam bude primjer kako treba provoditi duhovni život koji donosi mir, radost i vječno blaženstvo.