Učiteljica misteke: „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora“ (Ps 23, 1-2). Tako je zasigurno pjevala i pastirica Katarina Kosić čuvajući ovce u selu Relezi u Crnoj Gori. Rođena je 25. studenog 1493. godine na blagdan sv. Katarine mučenice i zato je dobila ime Katarina. U skladu sa svojim imenom, koje dolazi od grčke riječi Aikaterina što znači ona koja je čista, Katarina je tijekom cijelog svog života sačuvala krsnu nevinost.

Potjecala je iz siromašne obitelji kojoj je malo stado ovčica bilo jedino bogatstvo. Te su ovčice Katarini pokazale put do svetosti. Katarina je bila brižna čuvarica i pastirica svoga stada. Često je znala utonuti u ljepote Božjih pašnjaka, promatrajući bistrinu potoka, ljepotu cvijeća i let leptira. Svemu se divila i pitala: „Tko je to stvorio?“ Majka joj je odgovarala da je sve ljepote svijeta stvorio Bog koji stanuje u dobrom srcu i u crkvi u Kotoru. Obećala joj je da će je odvesti u Kotor gdje će vidjeti oslikanu crkvu sa slikama iz Isusovog života.

Katarina je žudjela vidjeti slike iz Isusovog života, ali prije toga Isus je došao k njoj u posjet. Najprije ga je vidjela u liku malog djeteta, a zatim raspetog na križu. U četrnaestoj godini, nakon smrti dragog joj oca, napustila je svoj dom i postala služavka u obitelji Buće u Kotoru. Ta obitelj, koja je dala brojne dominikance, primila ju je radosna srca, a gospođa Marina bila joj je poput majke. Tumačila je Katarini tajne kršćanske vjere i pripremala je za primanje sakramenata. U toj je obitelji naučila čitati i pisati.

U slobodno vrijeme posjećivala je bolesnike, pomagala im i tješila ih. Neposredno prije pristupanja sakramentu ispovijedi, Katarina je imala viđenje Isusa u mukama, što ju je potaknulo da više razmatra Isusovu muku, da svoj život ispuni patnjom i zavjetuje vječnu čistoću. Od kotorskog biskupa Tripuna dobila je dopuštenje da smije živjeti kao zazidana djevica u pokorničkoj kapeli uz crkvu sv. Bartolomeja. Muka Kristova postala je najvažniji sadržaj njezinog molitvenog života. Članica dominikanskog reda, dominikanska trećoredica postala je 25. siječnja 1515. godine dobivši redovničko odijelo i ime Ozana. U to vrijeme u Kotoru je živjelo devet zazidanih djevica.

U molitvi, strogom pokorničkom životu i ručnom radu Ozana je proživjela pedeset i dvije godine. Željela je živjeti u samoći, tišini i miru da može biti s Bogom. Njezina ćelija bila je najtraženije mjesto u gradu, srce grada Kotora. Kotorani su je prozvali učiteljicom mistike. Bila je obdarena proročkim duhom pa su mnogi ljudi dolazili k njoj po savjet. Kako i priliči karizmi dominikanke nije mogla šutjeti, nego je propovijedala. O Bogu je morala govoriti i riječima i djelima, a ne biti odijeljena od svijeta.

Još se i danas pripovijeda o događaju od 11. kolovoza 1539. godine kad su Turci bili pred vratima Kotora. Zapovjednik turskog brodovlja Hajrudin Barbarosa, zatražio je od providura Ivana Marije Bempe da preda grad. Providur i biskup Luka Bisanti s pratnjom zatražili su savjet od Ozane. Nakon molitve, odgovorila im je da bi svi sposobni trebali ići u borbu, a svi ostali bi trebali moliti krunicu kako bi grad bio spašen. Tako je i bilo. Za nekoliko dana turska vojska je povukla svoje brodovlje.

Uz dar proroštva Gospodin je obdario bl. Ozanu i darom čudesa. Jednom su joj tako doveli dijete od pet godina slijepo na oba oka. Ozana je zatražila da se pomole sv. Ivanu Krstitelju, čije je dijete nosilo ime, i da mu operu oči vodom. Nakon toga, dijete je progledalo.

Ozana je umrla 27. travnja 1565. godine. Njezino tijelo se čuva u crkvi sv. Marije u Kotoru. Stoljećima su je vjernici štovali kao sveticu, a službeno je to potvrdio papa Pio XI. 21. prosinca 1927. godine kad ju je proglasio blaženom. Njezin blagdan slavi se 27. travnja. Uz sv. Leopolda Mandića i bl. Graciju iz Mula, bl. Ozana je treća blaženica iz „Zaljeva svetaca“ u Boki Kotorskoj. Uz svetog Tripuna, suzaštitnica je grada Kotora. Štuju je katolički i pravoslavni vjernici.

Neka i nama zagovor bl. Ozane bude pomoć i zaštita u svim našim duhovnim i tjelesnim potrebama. Neka nam čudo po molitvi bl. Ozane, a po zagovoru sv. Ivana Krstitelja pokaže važnost krsnog imena. Krštenje nas već ovdje na zemlji čini dionicima neba. Oživimo obiteljsku molitvu i osobnim primjerom svjedočimo Božju ljubav i blizinu. Neka i naš život bude nadahnuće drugima, kao što je pastirici Katarini bila njezina majka od koje je upijala istinu o ljepoti i ljubavi.