Čovjeku je mamac ono što je zabranjeno.
Postoje mnoge materijalne i društvene zabrane, zabrane izvanjskog svijeta.
Postoji čovjekov nutarnji svijet kojega nitko, osim Boga, ne može kontrolirati. To je dio čovjekove osobnosti, morala, crkvene i Božje zapovijedi. Upute tih zapovijedi djeluju primarno na nutarnjeg, a onda i na izvanjskog čovjeka, na čovjekov duh i dušu. Taj dio čovjeka današnji izvanjski svijet nastoji uništiti.
Svijet poručuje, na području duha nema ništa zabranjeno, sve je priroda i nema ništa natprirodno, nadnaravno. Stoga dopustivo je i prihvatljivo ispuniti porive prirode, emocija, senzibilnosti, osjećajnosti. Sve što je područje duha, morala, duše, danas se želi svesti u područje bezakonja i slobode. Ili, poručuje se sve što je područje karaktera treba svesti na područje rastezljiva zakona. Sekularizirani svijet, svijet parlamenata, kongresa, sabora ide logikom: „zabranjeno će se više konzumirati pa je bolje dopustiti ga“. Međutim, zaboravlja se naglasiti kad je u pitanju moral, crkveni zakon, Božji zakon ne nalaže se zakon radi zakona, nego zakon vodi postizanju cilja. Cilj zabrana i dopuštenja današnjeg svijeta je nejasan. Cilj zabrani i dopuštenju mora biti jasan i precizan.
Današnjim generacijama, poglavito generacijama koje preuzimaju budućnost više odgovara princip „sve je dopušteno“ i to, odmah i sada.
Sve veći postotak današnjih generacija ne žele zakon zabrane. Takvi poučavaju oca i majku, učitelja, nastavnika, profesora… Prijatelj im je onaj koji ništa od njih ne traži, koji im ništa ne brani. Prijatelj im je onaj koji ih uvijek hvali, koji ih nikada ne kritizira. Ne jedanput, doživio sam suprotno od onoga što sam poučavao i savjetovao. Jedno sam govorio, za inat se suprotno činilo.
Sveti Augustin opisuje privlačnost svega onoga što mu je bilo zabranjeno. On piše: “Blizu našeg vinograda nalazilo se veliko stablo krušaka, puno sočnih plodova. Jedne olujne noći, skupina nas zločestih mladića krenula je krasti kruške. Nabrali smo puno krušaka, ne da bismo se mi njima pogostili, već da ih pobacamo svinjama, premda smo se i sami do sita najeli i uživali u zabranjenim plodovima. Kruške su bile ukusne, ali nije to bio cilj moje proklete pohlepe, jer sam imao još boljih u svojem dvorištu. Ubrao sam ih samo zato da bih krao… Želja da ukradem potaknuta je bila time što je to bilo zabranjeno.”
U Poslanici Rimljanima sv. Pavao opisuje čovjeka koji se igra s prihvatljivim i neprihvatljivim (Usp. Rim 7,1-13). Buntovna narav, veliki je neprijatelj čovjeku. Buntovni duh i buntovna narav nastojat će što prije zakon omalovažiti i prekršiti. Buntovnom duhu i buntovnoj naravi zakon je izazov kojega treba srušiti.
Ipak, veliki je užitak prihvatiti i ponašati se po Zakonu. Pobjeda po Zakonu je neopisivi užitak.