Samo je Bog vječan. Sve je drugo privremeno, ograničeno. Mnogi događaji u životu su za ograničeno vrijeme. Konačno, i ljudski život je za ograničeno vrijeme. Narod kaže „sve što je lijepo kratko traje.“

U jesensko vrijeme više puta sam stao kod stabla, ili ispred cijele šume s prepunim granama zlatožutog lišća. Bili su to nesvakidašnji prizori ljepote, predivne jesenske idile. Bilo je trenutaka kad sam se latio fotoaparata i „ovjekovječio“ te predivne prizore koji su pogled mamili.

Znao sam danas zlatnožuta boja lišća jest, a sutra je već neće biti. Samo malo vjetra i kiše sve će to „zlato“ bit na zemlji. Ograničeno je vrijeme ljepote zlatožutog lišća.

Slično je i s ljudskim životom.

Neka skupina ljudi pomislila sada ćemo činiti što hoćemo, a kasnije ćemo činiti ono što je „po Božju“. Pomišljali su imaju dovoljno vremena rasporediti svoj život „za dobro“ i za ono „što hoće“.

Nastupili su „kako hoće“, bahato, jednostrano, ne mareći ni za koga, jurili zamišljenom cilju, uz put što im se priječilo sve su rušili. Mislili su tko im što može, nadošlo je njihovo vrijeme, sad je njihov čas. Narod bi rekao: „Nećeš dokle hoćeš!“ Takvima piše apostol Jakov: »Doista, što je vaš život? Dašak koji se na čas pojavi, i onda ga nestane. Tko, dakle, zna dobro činiti a ne čini, griješi« (Jak 4,17).

Možda smo i mi tako činili. Koliko se puta dogodilo pa smo ono što je spasonosno i vrijedno odgađali za sutra. Uz naše odgađanje to sutra nikad nije došlo. Kažu da je na vratima neke gostionice pisalo: „Sutra ne naplaćujemo“. Svaki dan je pisalo „sutra“. Sutra nikad nije došlo, a nikad besplatno nije ni bilo.

Kad slijedimo Boga, na njegovu putu djelujmo odmah, ne odgađajmo za sutra, tada će naša djela i naši dani bit pozlaćeni kao zlato – žuto lišće u jesenje vrijeme.

         Učimo se dobro činiti odmah, sutra se nećemo kajati.