Ječi odnekud u Gabruši tišina. stojimo i zamišljamo kako u onom davnom, sumornom vremenu zao Turčin tutnji kruševskim krajem. Nasrnule divlje zvijeri i poganim prstima grabe svetinje. I onda sred sela, u kamenu bezumno okončaše jedan mladi život.  A jela, k’o ranjena srna mlada, zatomila bolan krik.

Kome je smetala mladost njena? Na zoru je tek mirisala, a oči joj sjale mladenačkim sjajem poput rose u polju. Gdje je njeno vrijeme? Gdje su njeni snovi? Gdje je njeno sjeme?

U tom kobnom času život bujni pade prekinut krutom rukom zlotvora. Ostade ležati na hladnom kamenu. Pala je kao otkos mlade proljetne trave. Nisu je iznenadili jer poznavaše im ćud.

Pitamo se… koliko je još takvih bezimenih, istrulih, plovećih u zaborav. Svi grobni humci, znani i neznani – to su oltari naši. Zar uzalud da njihova žrtva i mučeništvo bude? Ne, nipošto?

Jela – mučenica, Krivodolka Jela, glas Krivodola i Kruševa cijela u rajske diže krajeve. Izgaramo od nemoći i tiho se molimo: o Bože! Smiluj se! Blagoslovi joj počivalište i daruj joj vječnost i mir, mučeničku svetost u zemlji Hercegovoj. U prostoru zavičajnom, bit je Jelina života. Tu, u Gabruši, svjedočanstvo je njene mučeničke krvi.

I zato, danas pobijedimo sve pakosti. Stoljeća se pamte po trenutcima, a naša vjera brže raste što je zlo veće. Obnovimo danas, pred titrajem upaljene svijeće za Jelinu dušu, vjeru pradjedova naših: „oprosti im Bože, jer ne znaju što čine.“

Prolazniče, zastani i pogledaj spomen! Jelina smrt veća je od svih svetinja života. I dok svijeća njena, odolijevajući buri i jugu, ustrajno svijetli, anđeli nebeski nek’ nad njom bdiju, i palminu krunu u slavu joj spletu.

Literarno – dramska sekcija

Osnovne škole Kruševo