Iz usmene predaje proučili smo trenutke smrti mučenice Jele s Krivodola. Njezin grob smo pronašli, kosti ekshumirali, organizirali se u pripremi prilaza do njezina groba, izgradnji grobnice, tiskali knjižicu o njezinu životu, uredili slikopis. Tekst o Jeli i slikopis postavili smo na župni portal.

Ponovo se u pisanju ovih redaka, u mislima i osjećajima vraćamo njezinu mučeništvu, promatramo je ispred mučitelja kako hrabro stoji i brani principe vjere, doma i svojega roda. Gledamo je kako uspravna stoji, dok njezin mučitelj vrišti i u prkosu pati.

Razmišljajući o Jeli, misao mi ide do Pompeja, do rimskog vojnika na straži. Čuli smo za Pompeje, grad u Italiji kod Napulja. Grad kojega su lava i pepeo vulkana Vezuva prekrili 24. kolovoza 79. godine. Za postojanje grada znali smo od očevidca Plinija mlađeg. Onog trenutka kad se dogodila tragedija Plinije se nalazio oko tridesetak kilometara dalje od Pompeja. Poslije 79. godine na Pompeje se zaboravilo. Toliko je grad bio prekriven lavom i pepelom da se mislilo da Pompeji i nisu bili neko veće naselje. Zaboravilo se kako se grad i zvao. Na mjestu Pompeja u tijeku 1592. naišlo se na oveću fresku koja je dokumentirana i zaboravljena. Ozbiljniji zahvati na arheološkom iskapanju započeli su 1748., a u tijeku iskapanja 1763. pronađen je natpis iz kojeg se saznalo da se zatrpani grad zvao Pompeji. Iskapanje Pompeja nastavljeno je u više zahvata sve do 1961. Pompeji nisu ni danas do kraj istraženi.

U Pompejima su pronađeni ljudi zatrpani pepelom i lavom u položaju tijela kako ih je lava zatekla. Od lave i pepela „oslobođeno“ je negdje oko 1500 osoba. Među njima otkriven je i rimski vojnik kako pougljen u punoj vojnoj opremi vojnički na straži stoji. Figura pronađenog rimskog vojnika postala je inspiracija slikarima, kiparima i pjesnicima. Jedna od slika ima naziv „Vjeran do smrti“. Onog čas kad sam čitao o Pompejima i užasnom stradanju oko dvadesetak tisuća stanovnika Pompeja i priču o rimskom vojniku s naslovom „Vjeran do smrti“ misao mi je išla prema Jeli s Krivodola koja bijaše kao i rimski vojnik „Vjerna do smrti“.

Jelu nisu ubili ni pepeo ni lava nego ruka mučitelja i progonitelja. Ali, pepeo i „lava“ klačine su je zaštitili od mučitelja koji su je namjeravali mrtvu iskopati i kosti joj uništiti. Naime, Turcima nije bilo drago što se Jelin grob časti kao grob mučenice pa su je htjeli iskopati, grob uništiti, a kosti razbaciti. Kad su Krivodoljani čuli za takvo nešto zavarali su Turke da će oni sami Jelu iskopati i uništiti. Pošli su do njezina groba, sklonili kameni grobni humak i do groba zapalili klačinu. Time su uvjerili Turke kako su oni uništili Jelu i njezin grob. Kad su tursko „oko“ sklonili s prostora mučeništva, rupu klačine su zaravnali, na zaravnatu klačinu postavili kameni grobni humak i nastavili častiti mučenicu Jelu. Time su Krivodoljani zavarali Turke s porukom: Ići će na mjesto mučeništva, grob bio tu ili ne bio, bile tu Jeline kosti ili ne bile.

Tako je bilo sve do Velike subote (31. ožujka 2018.) tada smo Jelin skriveni grob, dva metra dalje od postojećeg grobnog humka, otkrili i ekshumirali.

Razmišljajući kod Jelina groba o Jeli i njezinu mučeništvu, razmišljajući o patnjama koje su proživljavali, ne samo Jela, nego skupa s njom, na neki drugi način, mnogi katolici na ovim našim pradjedovskim prostorima, otvorih knjigu Otkrivenja Ivana apostola i pročitah riječi ohrabrenja koje poručuju: „Znam tvoju nevolju… Ne boj se… Evo, Sotona će neke od vas baciti u tamnicu…. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otk 2,9-10).