Mučenica Jela s Krivodola

Pronalazak Jelina groba

Mučeništvo

 

 

Mučenica Jela s Krivodola

O životu mučenice Jele s Krivodola nemamo zapisanih podataka. Usmena predaja govori o njezinu mučeništvu. Ipak, htio bi u ovom tekstu iznijeti dio onoga što su živjeli i proživljavali Hrvati i katolici kruševske zaravni pored Mostara. Da bih shvatio cjelinu događanja za pomoć u priči o narodnim običajima, ogradi Gabruši, narodnoj nošnji, zamolio sam svoju baku Janju Pušić r. Vidačak. U redcima o Jelinu mučeništvu, istraživanju i pronalasku njezina groba poslužio sam se zapisanim uradcima don Ljube Planinića.

Za lekturu ove pripovijetke zaslužna je Matea Ćavar.

 

Pronalazak Jelina groba

Tog tmurnog jutra Krivodolom je sijevnula radosna vijest.

Zvonio mi je u uhu poznati glas: “Pronašli su Jeline kosti!“

Bila je to subota. Obično čovjeku sa sela jedan od najvažnijih dana u tjednu jer što se ne stigne preko tjedna učiniti to se može nadoknaditi subotom. No, ta je subota imala posve drugi značaj.

Dugo se govorkalo o Jelinom grobu.

Prema usmenoj predaji, na Krivodolu je živjela djevojka po imenu Jela koju je Turčin pokušao silovati i na koncu je ubio. Nekoga je to više zanimalo, dok drugi uopće nisu pokazivali zanimanje za tako važan lik našeg zavičaja. Sumnjali su i mislili da tu možda i postoji malčice istine, ali da je priča utemeljena uglavnom na legendama.

Kada je započelo istraživanje, povjerenstvo je očekivalo kako će lako doći do njenih kostiju. Pomislili su da će ih do Jele voditi kameni nadgrobni humak.

No, nisu ništa pronašli na mjestu gdje se nalazio humak, mjestu gdje su vjernici stoljećima hodočastili. U očima je isijavalo razočaranje, a mnogobrojni posumnjaše još jače. “Od ovoga nema ništa!“ Govorili su.

No, strpljivi su istraživači uporno radili sa svojim lopaticama i četkicama ulijevajući tako nadu znatiželjnom puku. I nakon dva dana istraživanja njihov rad bi uzaludan. Doista, na mjestu gdje se nalazio grobni humak nije bilo ni traga Jelinim kostima.

Ali, ni tu usmena predaja nije prestala. Potiho ona šapnu: Jeline kosti nisu tu. U tajnosti su prenesene u Staro (Cikojino) groblje. Bijaše to neka sigurnost da ipak negdje postoji grob s Jelinim kostima. Ipak se sve zakompliciralo. Ispod kamenog humka nema kostiju, a za „tajno“ mjesto u Starom groblju se ne zna.

Istražitelji nisu posustali. Posavjetovani arheolozima i forenzičarima odlučili su s bagerom prekopati cijeli prostor oko kamenog grobnog humka. Iskopana je hrpa kamena i zemlje crvenice. Opet skoro da se stalo. Jednostavno nema joj traga. Ali, viknu netko: “Staniiiii! Eno kostiii!!!“

Bila je to Velika subota. Jedan od istražitelja dođe kod Šetaka. Pročulo se za čas da je pronađen Jelin grob. Pohrlili smo glasniku radosne vijesti. Naravno i on je jedva dočekao da nam ispripovijeda što se tog jutra događalo u ogradi Gabruši na Jelinu grobu. Reče: „Kopajući bagerom okolo kamenog grobnog humka došli smo do kostiju. Odmah smo tu vijest javili župniku, a on je kazao da se ne dira dalje. Sve ostalo je zadaća arheologa i  forenzičara“.

I upravo je i mene ta vijest potakla da posjetim tu skrovitu ogradu te „pronađem“ Jelin grob. Nakon mjesec dana sam odlučio onamo prošetati. Iz priča sam stekao dojam da je ograda Gabruša ograda škripina i mračne, guste šume. Ima tu i istine. Međutim, kako je bager za sebe probijao put i ostavljao tragove, tako sam i sam lakše došao do Jelina groba. Ljudi bi se često znali vraćati jer nisu poznavali pravog puta. Kad sam konačno stao na to sveto, mučeničko tlo, obuzme me nekakav čudesan, ugodan osjećaj. Imao sam ispred sebe dvije rupe. Jednu, koja se nalazila ispod kamenog grobnog humka, tamo gdje je cijela povijest u molitvi i zavjetima sudjelovala. Tu gdje su i arheolozi i forenzičari i mnogi drugi sudjelovali u molitvi i istraživanju Jelina groba. I druga, nedaleko od prve, tamo gdje je Jela mučenica bila zaštićena od onih koji su je htjeli mrtvu iskopati i ponovo „ubiti“.

Tad sam shvatio da je Jelin grob jedno uistinu važno i sveto mjesto, ne samo Krivodola i Kruševa nego cijele Hercegovine.

Taj se dan obveza u meni rodila da ovi redci budu moj mali doprinos istraživanju Jele, njezina groba i njezina mučeništva. Amen! Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

 

Mučeništvo

Sunčevi su se cjelovi zorom oslikavali po gorko zelenim dolovima. Travka se pomalo lišila umivanja jutarnjom rosom. Ponad surovih je škripa pojurio blagi povjetarac za kojim su se krilima prihvatile pčele i pozdravljale ravni dol – Krivodol.

Čovjekova sjena se već odavno ljulja, seljak ponosito gleda na rad svojih žuljavih dlanova. Zahvalan je Bogu i nastoji još više pridonijeti sebi i svojoj obitelji. Tako njegov rad bi blagoslovljen. U rano proljeće njegov je urod pupao i zrijanju se radovao. Zvonjava motika razgrćala je brdsku crvenicu. Kaplje su znoja s njegovog čela klizile i škropile tu blagoslovljenu zemlju.

Gusta pepeljasta kosa, samouvjeren pogled i čvrste podlaktice jedinstven su opis za ovog čestitog seljaka.

Njegova žena, marna stopanjica, zanosno je mijesila kruh s tihom molitvom na usnama. Do nje je stajala njena prekrasna kći i čekala da joj mati namiri pastirsku užinu.

“Mamo, mogu ti ja pomoći?“

“Ne tribaš, zlato, sve je namireno.“ Brižno otpovrne majka te je poljubi u čelo.

“Je l’ ćaća otišo u polje?“

“Nije, viče da će danas vazdan biti u baščini, viče da je unde potrebnije.“

Svojim dugim prstima majka je vezala krpu u kojoj se nalazila kora kruha, gruda sira i „grljača“ vode. Crnokosa kći zahvalno je preuzela namirnice i objema rukama zagrlila mati.

 “Mamo, fala ti!“

“Bogu fala, sine.“ Prekriži joj čelo. “Bog te blagoslovio i čuvaj se!“

Naslonjeni štap na zidu kći dohvati i pođe prema toru koji se nalazio tik do ognjišta.

Škripava hrastova vrata blago odškrine, stado ovaca pusti i skupi sve do zadnjega, prebroji i vrckom mirne savjesti, čistog srca, zaputi se neutrtim putačama do udaljenih pašnjaka Krivodola, do ograde Gabruše.

Bila je to djevojka kovrčave, crne kose koja je padala niz ljupko, rumeno lice, a  smeđe su oči isijavale dobrotu i skromnost. Visoka je bila nekih 163 cm. Na sebi je ponosno nosila svoju narodnu nošnju, bluzu i bijelu kotulu s keceljom crne boje, boje njenih uvojaka koji su ponegdje virili ispod brižno tkane bijele marame. Na nogama joj bijahu opanci od opute nad kojima je nosila crne čarape.

Kako je vrijeme odmicalo, tako je i sunce više obasjavalo. Bio je to znak da se i stado i Jela moraju skloniti u hlad. U hladu je Jela molila Anđeoski pozdrav.

Odjednom jato ptica poleti iz šume, uokolo zazujaše pčele, a lagani povjetarac časkom prestane piriti. Kopito i potkopa bljesnuše kao viganj strave i mir se prirode naruši. Brdom zavlada panika. Gnjevan je gost gazio gorom. Bijaše to jalan vuk. Njegova gramziva ruka zavlada Gabrušom. Vuk oćuti u blizini plijen. U ogradi zatekne priliku. Oči mu zaiskre od zlobe. Jela pomisli da hajduk traži sigurno skrovište, al` srce joj od straha zalupi kad ugleda gramzivog očnjaka. Niti je sivi vuk, nit` osokoljeni hajduk, već Turčin zloguk. Četiri se konjanika sjate oko stada, a jedan s crnim turbanom sjaše s konja i priđe pastirici.

“Selam!“ Ponosito pozdravi ispravljenih leđa kao pravi gospodar svijeta. Jela mu ne odvrati ništa, a on će: “Ove hefte ne imadošmo igbale, današnjom džadom dođosmo do dženeta.“ Obrazloži Turčin kiselo se smješkajući.

“Odlazite odavle, vamo vam nije misto!“ Odvažno će Jela.

“Oćemo tvoj ajvan!“ Zareži mrki Turčin.

“Vičem, odlazite!“ Ustrajno ponovi pastirica. Družina dobaci kolovođi.

“Privodi kraju!“

“Elem, mi kupimo harač.“ Obrazloži Turčin motajući prstima guste brčine. “Ali tako mi dina, zaman smo ovde samo radi ajvana!“ Kikot družine preplavi cijelu goru. Turčin se primakne još korak bliže. Jela se oprezno povuče korak unatrag. Štap hiti u stranu. Turčin trkom krene da je dohvati.

“Pusti me!“ Zavapi Jela. “Gospe moja, smiluj se!“ Silan je Turčin dohvati i obori na zemlju. No, Jela se uspije izvući, laktom ga nespretno lupi o čelo i Turčin nakratko popusti. Uplašena pastirica odmakne od bande. Dva konjanika pođu u pomoć kolovođi koji se brzo osvijesti.

“Pustite me! Ne trebam vas!“ Turčin s dimije otrese zemlju i trkom krene za Jelom. Njegovu urođenu lukavost nitko nije mogao nadmašiti, pastirici presretne put i ponovno ju ščepa. Jela se opirala. Kad je primijetio da joj ne može ništa, pusti je na miru, brzopleto izvuče iz pasa kuburu i metkom joj prostrijeli prsa. Nevina krv poškropi zemlju, a tijelo pade na kamenito tlo.

Turčina prožme neobična panika. Od svog se jada počne muvati u krug. Družina se skameni mukom, a kolovođa od tankih živaca skine turban s glave, grune ga od kamen te ga bijesan stopalom pogazi. Krutim koracima priđe bliže tijelu. Izbezumljeno je buljio u mladenačko beživotno lice. Bijes njegove nutrine, srca i lica posla mu poruku da nije pobjednik nego bijednik i jadnik.

“Iđite za Mostar!“ Gnjevan zapjeni, i družina poslušno odsedla iz Gabruše. Stid mu zarumeni lice, a očaj zaogrne srce. On sumanuto podbode crnog konja sa žarko bijelom grivom, pokupi Jelino stado te se otisne u pravcu grada Mostara.

Kako je put bio dugačak i strm, Turčin zastane u Ulogu da napoji konja i novo mu blago. Siđe s konja te i on među stadom umije svoje lice ne bi li malo nadošao i sputao svoje ludilo. Uokolo ne bi žive duše, čuo se jedino plitak žubor rijeke. Kad stado napoji, pođe konja da zauzda, ali kako bijaše i dalje sumanut počne kolati oko konja. Nije znao kako uzjahati na njega. Konj primijeti gospodara kao prijetnju. Odjedanput stražnjim nogama ljusne po njegovim prsima i Turčina baci na oštri kamenjar od kojeg razbije glavu i izgubi život. Priroda, kamen i voda bijahu mu kazna.

Nakon tragedije u Gabruši, šestorica odraslih muškaraca s Krivodola pođu u ogradu i ondje pokopaju Jelino tijelo.

Odmah po pokopu Jelina mrtvog tijela mnogi su počeli dolaziti na Jelin grob i donosili svoje zavjete. Turskom oku to nije moglo umaći. Kako su Krivodoljani doznali da se Turci raspituju o Jelinom grobu, oni ga odluče premjestiti. Tako kameni grobni humak s Jelina groba premjestiše dva metra od Jelina groba na već sprženu klačinu i na taj način zametnuše trag  gnusnim nasilnicima.

Kada su Turci došli i vidjeli klačinu na mjestu gdje Jela bi pokopana, zadovoljno rekoše: “O njoj više neće biti avaza!“

Turci više nisu imali potrebu dolaziti na Jelin grob. Njihov je ferman izvršen.

No, prevarili su se!

Dolazili su ljudi na Jelin grob odmah poslije njezina mučeništva, dolaze i danas.

Jela je zaživjela među pukom, a priča o njezinom hrabrom činu prenosila se s koljena na koljeno. Od Gabrića ogradu Gabrušu kupio je Ivko Tomić, ali se pod njihovim vlasništvom nije dugo zadržala. Od njih ju je kupio Ilija Vidačak (Dundić).

Na njezin grob i danas dolaze ljudi s različitim potrebama i zavjetima, a ponajviše bračni parovi koji ne mogu začeti dijete ili koji imaju problema s trudnoćom.

Od vremena Osmanlijske vlasti na Jelin grob se hodilo u tajnosti, skriveno od drugih očiju. Danas se do Jelina groba probijenim putem i prihvatljivim prilazom lako može doći.

I ti uzmi bukete cvijeća, zapali svijeću i kreni na hodočašće na Jelin grob. Ondje, okiti njezin grob, pomoli se za Jelin pokoj i za svoj zavjet.

Krivodol, srpanj 2018.

Mario Pušić

(ulomak iz pripovijetke Mučenica Jela s Krivodola)