Gledao sam, u prošlom, Obrambenom ratu, ne jedanput kao se ljudi koji se nikada nisu javno molili Bogu, kad se nađu u bunkeru ili na crti obrane, na straži, javno mole, naglas, pred svima. Mole se kao da im je to zadnje rješenje.
Gledao sam kao ljudi pred polazak u bunker, na stražu, stavljaju krunicu oko vrata kao zaštitni znak ili kao zavjetni predmet koji će ih štiti od zla rata.
Gledao sam ljude koji su se nalazili pred teškom bolešću. Liječnici su učinili sve što su mogli učiniti, te poslije liječničkih čina kažu rodbini: „Učinili smo sve što smo mogli učiniti. Došlo je vrijeme da se počnete moliti Bogu.“
Gledao sam ljude koji prolaze kroz velike muke zbog posla i zaposlenja. Velika je to kriza koja se odražavala na njih na njihove obitelji, na njihovu budućnost. Nikako nisu mogli riješiti te probleme. Konačno kažu: „Sve moguće smo pokušali i ništa nije pomoglo. Vrijeme je da se počnemo moliti.”
U svim ovim i mnogim drugim primjerima, molitva ostaje i čini se ljudima kao posljednje rješenje za nastale probleme. Onda kad su se iskoristile sve druge mogućnosti, tek tada ljudi smatraju da trebaju početi moliti Boga za pomoć. Bog im je posljednja nada.
Umjesto da molitva ljudima bude prvo čemu se priklanjaju, ona im je posljednja karika u rješavanju njihovih problema.
Bog želi da mu dolazimo uvijek, ne samo u najtežim krizama, nego svakodnevno, sa svim našim potrebama. U poslanici Solunjanima Pavao kaže: „Bez prestanka molite!“ (1 Sol 5,17).
U biti ne moli se sada, pa sutra. Uvijek je vrijeme za molitvu: u zgodno i ne zgodno vrijeme.
Neka molitva bude svaka naša misao, sve naše riječi, sva naša djela, cijeli naš život. Molitva nije „apaourin“ za probleme, nego trajna radosna suradnja s Bogom.