Smještaj Ilije u vrijeme i prostor
Djelovanje proroka vezano je uz vrijeme Izraelskih kraljeva, kako onih zajedničkih (Šaula, Davida, Salamona i Robama), tako i onih nakon podjele kraljevstva na dva dijela, kada je kraljevstvo podijeljeno na sjeverno – Izraelsko i na južno – Judejsko.
Nakon podjele kraljevstva na dva dijela (932.) kraljevi i sjevera i juga su bili naklonjeni štovanju poganskih bogova, istina više na sjeveru nego li na jugu. Kako je Ilija djelovao na sjevernom dijelu kraljevstva u Izraelu riječ dvije ću obratiti na vrijeme prije Ilije u sjevernom kraljevstvu. Koliko je bilo nesređeno kraljevstvo pokazatelj je i to što su od 19 kraljeva samo 4 umrlo prirodnom smrću. Njih 19 bilo su iz devet različitih kuća. Većini od njih je bio bliži svaki interes samo ne obrana čistoće vjere u Boga Jahvu. Ponašali su se u principu čuvanja vlasti i prijestolja. U interesu čuvanja vlasti i prijestolja, često su padali pod utjecajem svojih žena: gradili su svetišta poganskim bogovima, posebno bogu Balu i božici Aštarti. To su činili da bi se dodvoravali susjednim narodima, udovoljili svojim ženama i da bi se protivili južnom bratskom kraljevstvu i Jeruzalemu gdje se čuvala čvršće veza s Mojsijem i Bogom Jahvom, gdje se nalazio Hram.
Možemo reći: kako Izraelski tako i Judini kraljevi su u brizi za vlast i čast zaboravili svoje pravo poslanje i postaju mnogi od njih nevjeri Savezu. Nasuprot njima Bog postavlja proroke borce za Božji zakon i njegov Savez,. Proroci su glasnici Božje poruke. Prekoravaju svjetovne postupke kraljeva, osuđuju njihovu nevjeru. Spočitavaju im kako se brinu samo za svoju slavu, za sebične interese, te tako postaju bezvrijedno Božje oruđe.
Proroci se u načelu nisu protivili kraljevskoj ustanovi. Oni su je smatrali korisnom, vole ju, ali kraljeve nastoje usmjeriti snagom Božje riječi na pravi put, da ispune zadatak koji im je Bog namijenio. Tako se pojavljuju proroci kao neugodni osporavatelji kralja i njihovih planova. Često su progonjeni, zatvarani i pobijeni.
Pred Ilijino vrijeme
U pred Ilijino vrijeme Izraelom je zavladao kralj Omri (885-874) otac kralja Ahaba. Došao je na vlast kao zapovjednik vojske kraljeva: Baše i Zimrija. Bio je arapskog podrijetla. U pobuni je sudjelovao rušeći dvojicu rečenih kraljeva. Kako je bio arapske krvi za kralja ga nije pomazao niti jedan od proroka. O njemu Biblija ima samo osam redaka (1 Kr 16, 21-28), malo koliko malo i o njegovu sinu Ahabu. Ali zato o njima dvojici arheologija govori više nego li i o kojem drugom. U smislu gradnje i organiziranja kraljevstva Omri je postao poznatiji od sviju kraljeva sjevernog kraljevstva. Uspoređuju ga sa Salamonom. On je početak Omrijeve loze koja će imati nekoliko kraljeva. Sagradio je Samariju kao glavni grad sjevernog kraljevstva. Sve do Omrija često su se mijenjali glavni gradovi sjevernog kraljevstva: Šekem, Penuel, Tirsa, Samarija. Njegovim dolaskom na prijestolje slijedio je dobar ekonomski, politički, trgovački, rudarski, poljoprivredni razvoj u zemlji. Ali vjera je postala nešto sporedno. U vjerskom životu više su se pitale kraljeve žene nego li što se kralj upuštao u odnose vjere. Biblija o Omriju kao štovaocu Boga Jahve ne govori dobro: «Činio je zlo u očima Jahvinim i bio je gori od svojih prethodnika….». (1 Kr 16,25). Omria nije zanimao Bog, on je bio čovjek svjetovnih nazora, vladao se zemaljskim probicima. U svojem kraljevstvu proglašava religioznu snošljivost između Izraela i kanaanskih naselja.
Ahab je naslijedio oca Omria. Vjersku toleranciju provodi više od oca. U kraljevskom dvoru poštuje sve bogove svojih naroda. Iz ljubavi prema svojoj ženi Izabele u Samariji gradi hram bogu Baalu i u njemu podiže žrtvenik Aštarti. Baalovo svetište je postalo službenim svetištem ne samo njegove žene Izabele cijelog Izraela. U Ahabovo vrijeme časti boga Baala značilo je bogatstvo i blagostanje. I za njega kao i za oca mu Omrija Biblija veli da je učinio: «više zla u očima Jahvinim, više zla od svih svojih prethodnika». Ahab je pustio Izabeli slobodne ruke u mnogo čemu, posebno u vjerničkom životu. On je bila njegova kobna savjest. Izabela je silom i milom provodila svoju religiju, religiju svojega oca Etbaala, svećenika boga Baala.
Ilijino (Jahve je moj Bog – Jahve je pravi i živi Bog) vrijeme
U vjerskom neredu, u 9. stoljeću prije Krista pojavljuje se prorok Ilija Djeluje u vrijem kralja Ahaba (874-853) i kraljice Izabele (Gdje je Gospodin). Pojavljuje se nenadano. Ne spominju mu se ni otac ni majka. Ne opisuje se njegov poziv. Biblija govori samo o njegovu rodnom zavičaju – Tišbi Gileadskoj. (1 Kr 17,1). Tišba leži na istočnoj strani Jordana, u pustom, divljem, slabo nastanjenom kraju, nadomak pustinje. To je kraj u koji još nikada nije prodrla nova civilizacija zapada. Za ove krajeve nema nikakve privlačnosti kult Baala i Aštarte.
Dolazi kao glasnik Jahve, živoga Boga, iz siromašne zemlje u zemlju obilja. Već je kao pojava (obučen u dlakavi kožun opasan kaišom) oštra osuda razbludnim kultovima božanstva Baala i Aštarte. On nastupa kao prorok u ime Jahvino. Došao je rušiti kanaanska božanstva u svojem narodu. Ilija nije protiv civilizacije koju je izgradio Omrij i njegov sin Ahab, ne traži od naroda da napušta svoju civilizaciju nego da živi svoju vjeru. Ne objavljuje neku novu vjeru, nego je obnovitelj, reformator Mojsijeve vjere u Izraelu. On je novi Mojsije. Ono pobune što je djelovalo u Mojsiju kratko vrijeme po silazu s Sinajskoga brda kada je ugledao zlatno tele te za razgnjevi na narod, to djeluje i u Iliji ali u dužem vremenskom razdoblju, jer je zlo zahvatilo narod u većim razmjerima.
Religiozno stanje za vrijeme Ilije
Svijet moći i bogatstva, osjećajnosti za umjetnost, izgradnju, istančanog i traženog osjećaja za raskoš, impresionira kralja Omrija i Ahaba. Do sada je Izrael živio pod šatorima u prirodi – gdje mu sve govori o Bogu. Sad se za vrijeme Omrija i Ahaba sve mijenja iskrisuju nove vrednote, koje je napravio čovjek. Izrael počinje misliti da je Jahve nespojiv s novim načinom života. U raskošnim i bogatim palačama i vilama, koje se grade elegancijom Egipta slikarskim dostignućem Asiraca, gdje se slasti i radosti zemaljskog života uživaju na fenički način. Nastaje pitanje tadašnjeg Izraelca, kako to sve uskladiti s vjerom? Evo kako je učinila Izabela: poubijala je sve Jahvine proroke. Oni su joj smetali.
Polako nestaje Izrael i povezanost s Jahvom. Sve se snošljivije gleda na Kanaance i na njihov kult božanstva plodnosti. Ovaj bolje odgovara svijetu koji se rađa u civilizaciji koju donosi Omri i Ahab. Nema tu moralnih obveza. Bog je idol. A Jahve je daleki, nadnaravni Bog, osoba koja se može susresti samo u vjeri i kroz moralno djelovanje. Počinje se izobličavati ideja Boga i tako se drmaju i ruše temelji društvenog života. Slika o Jahvi se izjednačuje s idolom i poganskim božanstvom plodnosti. Vjera se napušta. Izraelci su postali slijepi, ne čuju više Božje dozivanje. Smatraju da trgovina, bogatstvo, raskoš, umjetnost i moć nemaju nikakve vez s Bogom niti s vjerom. Smatraju da su oni moćniji od vjere. Ne znaju i ne mogu ugraditi vjeru u Jahvu u novi civilizirani stil života. Naprotiv stvara se mjenje sve što smo postigli nije gradio Bog Jahve nego bog idol i različita božanstva koja smo napravili.
Takvo stanje smišljeno provodi kraljica Izabela, kćerka velikog svećenika božice Ašere ili Aštarte. Najprije uklanja proroke Jahvine (1 Kr 18,13). Čudi, boli i iznenađuje da se zbog toga narod uopće nije uznemirio. Narod nije zaštitio proroke svoje. Izabela je stvorila plodno tlo da uvede kult bogova plodnosti Baala i Aštarte. Kult koji je u narodu već prisutan, ona ga samo razvija i učvršćuje. Gradi hram u Samariji bogu Baal-Melkartu i Aštarti. Uvodi kultnu prostituciju. Ima 450 svojih svećenika i proroka koje uzdržava. Oni su revnosni i kao kraljičini izaslanici imaju sva prava na terenu. Oni su joj i tjelesna garda, njezina vojska koja ima sve ovlasti. Oni su joj glavni izvođači njezina programa.
Stanje u Izraelu postaje kritično, užasno. U Izraelu izgleda da je Baal njihov bog, a ne Jahve. Kralj Ahab privatno i dalje štuje Jahvu, ali pokazuje veliku nezainteresiranost za ono što kraljica Izabela čini. Čak da bi pokazao kako čuva vjeru u Boga Jahvu sinovima svojim daje teoforična imena: Ahaz-ja (Jahve je zahvatio); Jo-ram (Jahve je uzvišen); Atali-ja (Svoju je uzvišenost posvjedočio Jahve). Ahab pokazuje tu i tamo znakove kajanja, ali nema snage da se odupre svojoj ženi. Ona sve vodi.
Gdje je tu Bog Jahve i izraelski narod: Sada kada je od kralja izdan, ostavljen, zaveden, Jahve narod ne napušta. Podiže Iliju, osamljenika i putnika nadljudskih razmjera. Čovjek koji podnosi neodlučnost niti kompromis. Dolazi do velikog suočenja između Jahve i Baala. Jahve je Bog, odjeknuti će na sve strane s brda Karmela. Ilija se otkriva kao velik prorok.
Ilijin lik
O Iliji i njegovu vremenu u dvije knjige kraljeva imamo različite predaje: dvorskih ljetopisaca, svećenika i proroka. Oni nam otkrivaju Iliju kao veličanstveni lik, čovjeka puna Boga. Zahvaćen posve revnošću za Jahvu. Svjestan je snage koja je u njemu. Pojavljuje se nenadano i neočekivano. Isto tako nestaje u vatrenim kolima, ostavljajući za sobom neizbrisivi blještavi trag svjetla i nade. Njegova riječ plamti kao oganj, kao baklja. Netko je za Iliju rekao: «Nad svojim svijetom, osamljen, diže se prorok, herojski lik, najdivniji u Bibliji» (Wellhausen). Za njegova života, obnavlja se vjera u Boga Jahvu.
Ilija nije legenda, nego povijesna činjenica. U vremenu i prostoru živi. U Iliji je Riječ Božja pala na čovjeka. Ulazi Riječ Božja u čovjeka koji je srastao u svoje vrijeme, s njegovim društvenim, političkim i vjerskim problemima.
Ilija je čovjek koji je susreo Boga, koji živi, djeluje i sve promatra kroz Božji spasiteljski plan. Napada ljude koji zlorabe svoj položaj, zahvaćeni bolesnim egoizmom, ludom bijedom vlastite veličine. Napada onu nezasitnu žeđ za moću i posjedom, a koja tolike baca na rub društva, u bijedu i u siromaštvo, u očaj i propast. Postao je savjest svojega vremena. Zbog toga je bio progonjen i odbijan Bibličari vole uspoređivati Iliju s Mojsijem pa kažu: Mojsije je dao temeljne crte religiji Izraela. Ilija joj daje snagu i duh. Zato kažu za Iliju da je drugi Mojsije.
Ilija u nastupu
Javni nastup i djelovanje počinje nemilim posjetom kralju Ahabu. Zamislite Iliju odrpanca iz Tišbe Gileadske pred bogatim kraljem Ahabom. Odmah u čelo: tri godine suše. Ali mu se ne ustručaje reći zbog čega i zašto suša: «Prodao si se poput roba,…. Pomest ću i istrijebiti tvoje potomstvo… a psi će proždrijeti Izabelu na polju Izraelskom (usp. 1. Kr. 21). I onda dodaje: «Živoga mi Jahve, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed». (1 Kr 17,1). Ilija nastupa u Jahvino ime, on živi od Jahve, on se bori protiv mrtvih idola. Nosi Jahvinu riječ, on Jahvinom riječju ruši i podiže. Dok Izabela štuje boga Baala koji je bog plodnosti i života, Ilija želi reći on je ništa – božanska kiša je život i tri godine je neće biti. Jahve je donositelj života i plodnosti a ne Baal Jahve je gospodar kiše, plodnosti i života. Ilija sušom u tešku školu iskustva uvaljuje i cijeli narod, voli ga, ali ga šiba da bi ga poučio i opametio. Narod to mora uvidjeti gdje je zašao u teškom iskustvu sušnih godina. Nakon ovog susreta s Ahabom na njegovu dvoru, Ilija mora bježati…Sklanja se uz potok Kerit (u pustinji nasuprot Jordanu). Potok presuši ( Ilija sam osjeća posljedice suše) i Ilija mora u Sarfatu Sidonsku udovici na prehranu…..
Što se događalo u Izraelu za tri godine suše. Iako kiše tri godine nije bilo, kraljica Izabela nije popuštala u provođenju kulta boga Bala i božice Aštarte. Ali je narod uvidio da se sa Ilijom nije igrati. On je ozbiljni glasnik Božji. Sve više narod uviđa po Iliji – «Jahve je Bog». Ali narod nema snage, nema ga tko povesti da napravi preokret. Kroz tri godine suše i kroz događaje kod potoka Kerita i u Sarfati Sidonskoj Ilija je dokazao da je prorok, da prenosi Jahvinu riječ, koja daje kišu i sušu, koja stvara smrt i život. Sada kada je postigao kritiku javnog mijenja protiv Izabele kreće u odlučnu bitku za Boga – Jahvu.
Ide na ponovni susret s Ahabom. Nakon tri godine Iliji dođe glas Gospodnji: «idi i pokaži se Ahabu, jer želim pustiti kišu na lice zemlje». Čim je pri susretu Ahab ugledao Iliju dobaci mu: «jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?» Odmah mu Ilija odgovori: «ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala. Sada sakupi sav Izrael preda me na gori Karmelu (1 Kr 18,20-40) i 450 proroka Baalovih, koji jedu za stolom Izabelinim». Gore ćemo pokazati tko je pravi Bog. Ahab pristaje jer mora pristati inače kiše nema.
Sve je krenulo na brdo Karmel, starješine Izraelove, Baalovi svećenici, svi su krenuli da se isprosi kiša. Na brdu Karmelu smješten je žrtvenik Baalu, i oko njega 450 Baalovih svećenika. Tu je razrušeni žrtvenik Jahvin i kod njega sam samcat Ilija prorok. U početku igre Ilija pristupi svemu narodu i održa mu govor: «Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega»! Izraelci su pomišljali da se može klanjati malo Baalu, malo Jahvi, prema okolnostima. Takvo nešto Ilija ne podnosi. Tako se ponašati štovati neke bogove uz Jahvu, je spuštanje Jahve na nivo idola. I onda Ilija nastavlja: «Ja sam još jedini ostao kao prorok Jahvin, a Baalovih je proroka četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca…. I slijedi ona dobro poznata igra oko Baalova žrtvenika, potom slijedi Ilijina žrtva: u kojoj Ilija pristupi i zavapi Jahvi da ga usliša. Kucnuo je veličanstveni trenutak, o kojemu ovisi spas Izraela. Ilija pristupi žrtveniku i upravi vruću i snažnu, kratku molitvu Jahvi: «Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov, objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj i da sam po zapovijedi tvojoj učinio sve ovo. Usliši me, Jahve; usliši me da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca.» Bila je to kratka i topla molitva. Jednostavna i puna vjere, ponizna i ozarena ljubavlju. Takve molitve prodiru nebesa. Bog ih čuje. I zaista, oganj Jahvin pade i proguta paljenicu i drva, isuši kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku. Narod se uplaši, pade ničice na zemlju, a brdom se prolomi poklik: «Ilija, Ilija»!, to jest: «Jahve je Bog! Jahve je Bog». Pisac je držao sve u napetosti do ovoga trenutka. Pobjeda je Jahvina.
Nakon svih događaja Ilija reče kralju Ahabu: «Idi…, jedi i pij, jer čujem šumor kiše!» Ahab je uzbuđen, sluša proroka Iliju. Ilija i Ahab se spuštaju s brda Karmela. Zbrisana je kraljica Izabela tamo gdje je bila najsigurnija na brdu Karmelu i kod žrtvenika bogu Baalu. Ostala je bez svoje vjerne pratnje 450 svojih proroka. Karmel postaje, mjesto Jahvine slave, Jahvino sveto brdo, mjesto vjere i molitve.
Danas se Karmel i kod kršćana, židova i muslimana naziva «brdo sv. Ilije ili Ilijino brdo». To je brdo pobjede, trijumfa nad poganskim kanaanskim kultom. Već za vrijeme Ilijina nasljednika proroka Elizeja, Karmel postaje hodočasničko mjesto cijelog Izraela. Ono ima duboko obnoviteljsko značenje sve do današnjih dana posebno kod katolika, vezan je uz karmelski red i njihov samostan sazidan po predaji na mjestu Ilijine spilje samostan Gospi karmelskoj , Stella maris.
Nakon ovog događaja Izrael je uvidio nad kojim se bezdanom nalazi. Slijedi teška i dugotrajna duhovna obnova cijeloga naroda. Izrael odlučuje promijeniti život i hodati za Jahvom.
Ali tu je Izabela. Ona će nakon događaja na Karmelu nastaviti svoju borbu još većom revnošću i udarati bolnim tupim napadajima iz zasjeda. Ono što joj je Ilija učinio jako boli…Ona Iliji poručuje: «Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodaju ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih (misli na poubijane proroke podno Karmela)!» (1 Kr 19,1-2). Poručuje ta žena Iliji: ako si ti Ilija i ja sam Izabela. Ne popušta!
Slijedi Ilijina muka, Ilijina kriza…Ilija bježi u Beere Šebu (u Judeju – južno kraljevstvo) tu sjede pod smreku i zaželje umrijeti i reče: «Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih». Zatim leže i zaspa. Ilija je izgubio u svojoj svijesti značenje Karmela. Izgleda da će u Ilijinoj osobnoj krizi trijumf Karmela završiti na vrlo bijedan način. Kao da Ilija nije uvidio značenje događaja na Karmelu nego ga slomi to jako neprijateljstvo prema vjeri. Jahvina riječ pred tolikim neprijateljstvom je nezapažena. Ilija vjeruje da Bog može izvesti čovjeka iz ove krize. Ali koji je to put? Kriza je zahvatila Iliju. Ni najveći ljudi nisu lišeni kriza, i to onih najdubljih i najbolnijih. Kriza može zahvatiti Božjeg čovjeka, baciti ga u ulicu bez izlaza. Ilija je kao i svaki drugi čovjek izložen pogibijama. Osjeća krizu svojega poziva kao što su to osjetili i drugi proroci. Težina sve duševne krize izražena je u riječima: «Dosta mi je svega! To je izraz nemoći, beskorisnosti, frustracije na svim područjima. Smrt Ilija čeka kao izbaviteljicu od svih muka. I jadnik: iscrpljen, obeshrabren, slomljen, legne i zaspa….
Ali evo čuda.. anđeo ga takne i reče: «ustani i jedi!». On usta pogleda kada gle! – kaj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. Toliko je bio umoran da je opet nakon jela zaspao. Anđelova pojava otvara zraku nade, ona je utjeha i poziv na pokret. Ona je suprotnost od Ilijine molitve da umre. Anđeo se javi i drugi puta: «ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!». «Pred tobom je dalek put» to su riječi na pravome si putu. To je put koji nas izbavlja iz kriza, iz očaja iz zdvojnosti. Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom koju je jeo i pio išao je četrdeset dana i četrdeset noći, sve do Božje gore Horeb. Zanimljivo, bježeći od Izabele do smreke bježao je dan hoda i bio se umorio, sada nakon četrdeset dana hoda nema umora. Onomu koji je ojačan Božjom riječju i okrijepljen njegovom hranom, životni put u susret Bogu, i kroz bespuća pustinje i opasnosti, postaje lagan i radostan put. To je naporan i dug put, ali završava u zajedništvu s Bogom. Ilijina želja za smrću pretvara se u neuništivi život. Bog je Bog živih.
Susret s Bogom (1 Kr 19,9-18)
Horeb-Sinaj sveto je brdo, mjesto susreta Jahve s njegovim narodom. Tu Ilija traži rješenje krize svojega trenutaka. Tu će susresti Boga i naći život, novu snagu da nastavi svoje poslanje. Ilija ulazi u neku spilju. Po Iliji je cijeli Izrael doveden u pustinju da mu Jahve progovori. Što ćeš ti ovdje Ilija upita ga Jahve? On odgovori: «Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, traže da i meni uzmu život». Ilija se ispovijeda Bogu. Život mu je postao besmislen. Strah, bijeg muka, zbunjenost, osamljenost očajnički protest, sve je tu izraženo. On je doživio trenutak svoje jezive i teške stvarnosti. Bog poziva Iliju da izađe iz tih svojih teških osjećaja koji ga zahvaćaju, da prihvati stvarnost u kojoj Bog djeluje, da postane istiniti Božji borac. Susret Ilije s Bogom imati ćemo u pokorničkom bogoslužju…. Sada razmotrimo Iliju poruku s Horeba.
Jahve Iliji na Horebu reče: «Idi, vrati se istim putem u damašćansku pustinju. Kada dođeš, pomaži ondje …. Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe… ostaviti ću u Izraelu sedam tisuća, sva koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala».
Bog je sebi ostavio sedam tisuća; to je sveti «ostatak». To su Božji izabranici u kojima je prisutan Bog. Bog ovdje Iliji naviješta konačnu pobjedu nad Baalom i poganstvom. Ilija to neće doživjeti nego oni koji će doći poslije njega: Elizej, Hazael i Jehua. Ilija će samo pomazati (staviti plašt) Elizeja za svojega nasljednika koji će nastaviti tamo gdje je stao.
No treba u poruci s Horeba uvidjeti. Da bi se provela ta reforma, uništenje poganskih idola, potrebna je i politička promjena i u Damasku i u Izrealu. Zato Ilija po Elizeju u Damasku pomazuje Hazaela za kralja, a u Samariji Jehua za kralja u Izraelu. Njih trojica srušit će sve ono što je svjetska Ahabova i Izabelina politika napravila. Očistiti će zemlju od Baalovih močvara, bljuvotina i moralnih devijacija.
Horeb i Karmel su dva mjesta na kojima se Bog objavljuje Iliji: u ognju i u tihom osobnom susretu. Na Karmelu se objavljuje kao Sveti Bog, gospodar prirode, a na Horebu kao Bog koji djeluje u svijetu (u čovjeku) i upravlja ljudskom poviješću. Bog po Horebu nije samo nijemi promatrač događaja u povijesti, nego u nju ulazi iz ljubavi i vodi društveno-politička zbivanja. Po Horebu ako narod ostaje vjeran Bogu Bog ga nagrađuje, a kažnjava ako se pokaže nevjeran Savezu. Osoba kojoj se Bog na ovim mjestima javio – Ilija postaje vjeran, revan svjedok Božje svetosti protiv Baala, koji ugrožava pravi kult Boga živoga.
Sada nakon ovih događanja Ilija može sići s brda Horeba. Svjestan je da je Bog s njime, da on sve vodi, da on suosjeća s tjeskobama i nadama pojedinca i svega naroda, da živi njihove radosti i žalosti, da su Jahvine pobjede i Ilijine pobjede. Ilija silazi obnovljen. U sebi nosi novu poruku, koja vodi do pobjede Jahve i prenosi je u karizmatičnom proročkom nasljeđu u proroku Elizeju. Ilija se objavljuje kao branitelj društvene pravde, borac za malog ugroženog čovjeka, koji je zaveden od onoga koji vlada.