Sve što smo stariji kod mnogi otupi osjećaj za lijepo, slavljeno, blagdansko. Mnogi lijepi događaji prolaze pored nas kao da se ne događaju, ne dodiruju našu nutrinu, puštamo ih da prođu, mislimo moraju se dogoditi, na njih ne osvrćemo pozornost, ne želimo da na nas utječu ni duhovno i osjećajno. A ako već moramo pristati da smo tu, pored događaja, pomislimo činit ćemo zato što moramo činiti, tako mora bit, ali nikome i ničemu nećemo dati da dublje zalaze u nas. Činimo nešto zato da ne bi netko prigovorio kako nismo obilježili ono što trebamo obilježiti.

Događa se da se proslave svetkovina, patrona župe ili Mise za pokojne održavaju dok je živa ona starija osoba koja je to navikla i koja je to velikodušno kao predaju starijih činila. Tim povodom  zovu se i sazivaju prijatelji i rodbina, i tako godinu za godinom dok ne umre ona osoba koja je motivirala obitelj da se to čini! Umre ta osoba, mlađi obave običaj koji put poslije, potom prestanu slaviti svetkovine, patron župe, pa i Mise za pokojne. Najčešće čine to tako što jedanput godišnje više ne naručuju Mise za pokojnike, ili ako se naruče onda su to tihe Mise. A, na patron župe, zaključaju vrata kuće i toga dana „nestanu negdje u vidu magle“.

Pitam ih zašto to čine? Odgovore, ne želim više vidjeti one tetke, ujke i ujne, stričeve i strine… Rekoh, ne moraš ih zvati…  Odgovor je: ako je Misa doći će sami! Tako je najbolje Misu za pokojne imati tihu, a za patron župe ne biti kod kuće.

Izgubio se osjećaj za obitelj, rodbinu i prijatelje. Mladi kažu: Onaj koji je bio prijatelj i rodbina pokojnom ocu ili majci, meni nije. Da ih se izbjegne, najjednostavniji način jest ne slaviti javno Misu. Nema se osjećaja…

Tako je i s Bogom. Htjeli bi ga slaviti, ali ne više javno nego potajno, skriveno i daleko od javnosti, tiho…. Nemamo osjećaja ni za sebe ni za Boga.

Takvi postupci ne vode dobru. Kralj David pišući psalam 143. kaže: “Duh moj već pomalo zamire u meni, srce mi trne u grudima”.

Ne mora se zvati i proslavljati „široko i preširoko“, ali svatko ima onaj uski krug rodbine i prijatelja. Dobro je ne izbjegavati obiteljske proslave. Tamo gdje nema slave nema ni radosti. Tamo gdje nema slavljena nema ni srca. Neka Bog preuzme nadzor nad tvojim srcem koje ti je počelo trunuti. U ime Božje neka bude puno slavlja, radosti i zahvalnosti. Svakako ne onakvih prekomjernih i prekobrojnih, koje organiziramo za svatove, krštenja, krizme, pričesti… Ovakva slavlja su nas već opteretili. Od ovakvih slavlja trebamo bježati. Najčešće su to slavlja „zbog stomaraka“, popij, pojedi, ostavi „stomaraka“ i slobodan si.

Jednostavno i što skromnije, ne zaboravimo proslaviti svetkovine i patron župe.  Prestanimo zvati i sazivati na Misu za pokojne. Misa za pokojne može se i treba slaviti u krugu najuže obitelji.