Dan je drugostepene presude: Berti Pušiću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću, Milivoju Petkoviću i Jadranku Prliću.
Riječ je o presudi tribunala (suda) u Haagu. Što o tome reći? Ništa! Haaški, odnosno „haš“ i sve što uz to ide… močvara, bara, barušitna, a u njoj ništa doli haš…
Sud u kojega se može unijeti otrov, ni po čemu ne može biti vjerodostojan…
Srijeda je, 29. studenoga, odnosno „29. novembra“. Možda nije slučajno stavljen taj datum „29. novembra“. Nama koji smo rođeni u bivšoj „Jugi“ znamo da je „29. novembra“ bio dan od „nekog“ značenja. Nestalo velike „Juge“ i traži se krivac, a i mala „Juga“ u granicama BiH-a upitna pa se i u njoj pokušava tražiti onaj koji remeti mir i osporava njezine međe…
Oko devet sati tog, 29. studenog, nazva me prijatelj i reče: „Upali televizor i prati suđenje u Haagu“. Rekoh: „Ja to neću pratiti“. „Zašto?“ „Ne mogu!“ „Nego, kad bude nešto dobro zovi i za dobru vijest dobit ćeš nagradu.“ Iza jedanaest sati, zovu jedni, zovu drugi, i javljaju zastrašujuće vijesti… osuda i presuda, jedna, druga… i… Praljak. Praljka osudili kao da je ratni zločinac…. General popio nešto, ne znaju što, govori se o otrovu… Zovu me ponovo prijatelji i plaču… Loše vijesti, sve lošije… Hoće mi misli i osjećaji puknuti, prasnuti,… brodolom … Dođe mi prijatelj u posjetu, prepričavamo sve što se dogodilo….
U muci komentara, razmišljanja dolaze mi riječi ohrabrenja: „Ako te svi ostave, ja te ostaviti neću“. Bog je jedini koji sve zapreke rješava. I upravo dok ovo pišem. Dok muku svoju pišem, javiše „umro je Praljak“… Strašno, šok… Misao mi opet ode do Boga, do Isusa, do proroka Ilije…
Proroka Ilije, sam samcat borio se sa zlim duhovima svoga vremena… Draga mi je osoba, prorok Ilija…
Dugo sam šutio. Šutnja je molitva….
I tada ode mi misao do Daniela (Daniel Defoe). Ni sam ne znam zašto baš do Defoe. Nema veze što je Englez, i on je bio proganjan i „obješen“ na „stup srama“. I sjetih se njegova romana Robinson Crusoe i Robinsona glavne osobe u romanu.
Robinson je doživio brodolom ali se spasio na nekom pustom otoku. Ostavljen i osamljen nije gubio nadu. Osamljen našao je utjehu u čitanju Biblije. Naišao je na redak: „Ako te svi ostave, ja te ostaviti neću.“ Govori Robinson: „Bilo mi je jasno da su te riječi upućene meni… I rekoh: Ako me Bog nije napustio, kakve veze ima ovo moje stanje, premda me svijet ostavio i zaboravio… od tog trenutka počeo sam shvaćati da je moguće bit sretniji na pustom otoku, u potpunoj osami nego li u bilo kojem drugom položaju na svijetu. I, s takvim mislima, počeo sam zahvaljivati Bogu što me je doveo u ovakvo stanje.”
Ima ohrabrujućih primjera i osoba koji u mučnim i teškim trenucima daju snage i volje… Ovoga čas, kad su mislili neki da će drugačije bit, general Praljak posta ohrabrenje. Otrov kojega ispi nije za smrt nego za život.
Ne bježi na neki „pusti otok“ puste i prazne Europe… Pusta je Europa, nema duha u njoj… Potrebo je otići u tišinu i osamu… potražiti nadu… vratiti se i ići naprijed…
U svim trenucima, koji se nadviju nad nama, kao što se dogodilo u srijedu, 29. studenoga 2017., a sve povezano s brodolomom u kojem se brod „Herceg Bosna“ nasukao na kamenu hrid… Kamenu hrid… ne jednu. Kamene hridi podlo montirane… Kamenu hrid, nečije „istine“. Je li to onaj Tribunal, Sud, Federacija, BiH, Brijuni, ne znam kako se ta kamena ukleta hrid zove. Jesu li to mnoge istine koje se ističu kao hridi na ovim interesnim zemljama. Svatko ima neku svoju istinu. Kormilariti između mnogih istaknutih istina i doći do cilja, teško je.
Svima je na ovim prostorima isto teško kormilariti… Na otvorenom moru života i BH zemalja ako su jedni bili anđeli i drugi su, ako su jedi bili mučenici i drugi su… ako netko jedne nazva zločincem, drugi će drugoga. Ako su jedni bili, ne znam što, i drugi su….
Imali nešto dobro što su jedni drugima učinili? Zašto se ne smiju javiti, oglasiti…
I opet, i onda, kad se nakon brodoloma nađemo na pustom otoku. Pusti otok, osjećaja, misli… s mnogih strana udarci… Upravo tada ne smijemo potonuti u očaju, razočaranju, ostavljenosti i osamljenosti… i onda kad nas ocrne, kad nam vidike zamrače,… kad nam sve plovidbe zaustave… Bog i njegova moć su nada i poticaj… i koga da se bojim… I koga da se bojimo…