Treba imati izgrađen stav prema grijehu. Grijeh ne valja umanjivati, niti mu značenje prenaglašavati. Svaki grijeh ima odjek na osobu koja ga učini, na ljude s kojima se živu, Čovjek grijehom remeti odnos sa Stvoriteljem, umanjuje ljepotu ugodnog, „rajskog“ života na zemlji. Grijeh valja izbjegavati. Isto tako za učinjeni grijeh nije se dobro prekoravati do te mjere da grijeh i osjećaj grižnje savjesti postigne kod grešnika još veću ranu duha koja će razdirati njegov karakter i značaj.. Ako je grijeh učinjen, učinjen je, i nije ga dobro „pod tepih bacati“. Nemoguće je grijeh sakriti. Ali nije dobro zbog učinjena grijeha još veću jamu sam sebi kopati. Zbog učinjena grijeha nemoj se uznemiravati i prekoravati (Post 45,5). Grijeh i njegove posljedice nastoj ispraviti, popraviti. Radost duha ništa ne smije umanjiti. Ako si grijeh učinio, ispovjedi ga, pomiri se, budi radostan što možeš biti radosno dijete Božje.

Često susrećemo ljude koji se kaju, vječno kaju za učinjene grijehe i nikako se prisjećanjem na učinjene grijehe ne mogu osloboditi. Postoje skupine, grupe koje potiču svoje članove da se vrate učinjenom grijehu. Takvo ponašanje ne vodi oslobođenju od grijeha, ne vodi do radosti susreta s Bogom i zajednicom nego stalnom optuživanju. Radije se obnavljajmo duhom, a ne stalnim optuživanjem, usredočimo se na Duha Božjeg u nama, a ne na učinjeni grijeh. Duhom se obnavljajmo, a grijeh ispovjeđen, oprošten, ne ponavljajmo.

Stalno vraćanje grijehu je teret. Nitko nas ne smije silite da se opterećujemo nego naprotiv dobro je rasteretiti se i rasterećen krenuti iskorak naprijed prema Bogu, prema samom sebi, prema svim ljudima, prema predivnoj prirodi koja nas okružuje.