Stavovi prije početka obnove, 

tijek obnove, 

završni radovi, 

blagoslov novog oltara i glavnih crkvenih vrta

Navršilo se 24. 9. 2013. punih sedam godina (24. 9. 2006.) od kako smo s misama i drugim liturgijskim slavljima iz crkve prešli u župnu dvoranu i time otvorili radove na obnovi župne crkve.

Stavovi prije početka obnove 

         Duge rasprave, nepotrebne i zamarajuće, već od 1989., vodile su se s temom obnove župne crkve u Kruševu. Nikada se stavovi nisu mogli usuglasiti. Konačno završavanjem župne dvorane i mogućnosti da dvoranu koristimo kao liturgijski prostor dok obnova crkve bude trajala, odlučili smo se iz župne crkve prijeći u župnu dvoranu i teme otvoriti radove na obnovi župne crkve. Prijelaz iz crkve u dvoranu je učinjen iako se vidjelo i znalo da od trenutnog početka radova na obnovi crkve nema ništa. Novaca nismo imali za potrebe obnove. Slijed odluke za prijelaz iz crkve u dvoranu bio je jednostavan: dvorana je bila završena i time otvorena mogućnost obnove crkve. Početak obnove odnosio se samo na prijelaz iz crkve u dvoranu, time smo htjeli pokazati sebi i svima da na crkvi treba nešto ozbiljnije raditi, a ne samo prazne priče i sastanke održavati.

Stanje na crkvi pred otvaranje radova

         Zvonik crkve je građen u tri zahvata: prvi u tijeku konstruktivnih radova od 1934. do 1936. i bio je zidan kamenom do visine zidova lađe crkve.  Šezdesetih godina prošlog stoljeća dograđen je betonom i završen betonskom piramidalnom kupolom. U istom zahvatu na zvoniku je nabačena žbuka. Treći zahvat na zvoniku je učinjen 1989. Tada je  zvonik izrađen iznutra, fasada je u cijelosti ponovo otučena i nova nabačena, dograđen je i završen željeznom kupolom, prekrivenom bakrom. Takvo stanje na zvoniku bilo je sve do pred početak obnove.

         Krov crkve: Sve do 1990. Krov na crkvi je bio od salonitnog crijepa. Stanje na krovu je bilo vrlo loše i nužno je trebalo nešto učiniti. Tada smo odlučili zamijeniti loše grede na krovištu, salonitni crijep skinuti i crkvu prekriti bakrom. Za vrijeme rata u krov crkve su pogodile tri granate. Od granata krov je bio u cijelosti rastresen i izbušen mnoštvom gelerskih rupa. Poslije toga više godina bio je privremeno saniran ljepenkom. Sve malo, pa opet, trebalo je ljepenku mijenjati i popravljati. Trajnije zahvate na saniranju krova učinili smo krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Ni tada krov nije bio dobro obnovljen; kako je na njemu bilo mnoštvo gelerskih rupa, koje je bilo nemoguće sanirati, curio je na više mjesta, jedne rupe bi se krpale, druge bi vremenom popuštale.

        Krovna konstrukcija uz sam krov bila je pred početak radova vrlo loša. Više greda je bilo u cijelosti natrulo, a većina ih je, ako ne i sve, u dodiru s cerklašom u velikim postocima bila natrula, a nekoliko u cijelosti trule. Truli dio greda odstranjivati i novim umetcima nadoštiklvati nije bilo moguće. Cjelokupni vizualni i stvarni izgled krova vodio je cjelovitoj promjei.

         Svod crkve: Svod crkve je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bio urađen šturom. Sedamdesetih godina je popravljan i obojen s cijelom ponutricom crkve.

         Zbog posljedica koje su nastale poslije udara groma sedamdesetih godina, zbog lošeg salonitnog krova i zbog oštećenja na krovu, koja su nastala kao posljedica udara granata, svod crkve je bio ružan i „jadan“. Bio je u lošem stanju. Na više mjesta je bio vezan žicom za krovne grede i svodnu konstrukciju, da ne bi pao na pod crkve.

         Zidovi crkve: Zidovi crkve izvana bili su nabačeni žbukom koja je bila urađena s pržinom s Polja. Žbuka je oslabila, držala ju je u cjelini samo fina žbuka nabačena pržinom s Neretve. Na mjestima gdje je bila oštećena fina žbuka cijela fasada se runila sama od sebe, a poglavito zimi uslijed kiša i ledova.

         Žbuka u ponutrici crkve bila je urađena pržinom s Polja i pržinom s Neretve. Zbog lošeg krova na crkvi, zbog čestog curenja vode po zidovima, zidovi su bili na više mjesta crni i puni vlage.

         Pod crkve: Pod u crkvi je bio urađen s podnim kockama od mljevenog kamena. Rađen je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Loše postavljene pločice ostale su trajno lošeg izgleda.

         Početkom radova na obnovi crkve i skidanjem pločica vidjelo se da je podloga ispod pločica urađena „kako se moglo“ – nabačen kamen šakavac, povezan s crvenicom zemljom i posut klačardom, na takvu podlogu postavljene su podne pločice. U tijeku obnove, sve do metra dubine, morali smo svu tu „podlogu“ izbaciti.

         Iz napisanoga vidi se da je crkva zbog građevinskog stanja vapila za temeljitom obnovom, u cijelosti, a ne samo u nekim dijelovima. Bilo koga, koji dođe koji sat vremena u Kruševo pogledati stanje na crkvi i ode, ili onoga koji dođe na sastanke i razgovore, po pitanju što učiniti na crkvi, bilo je teško uvjeriti da je crkva stvarno u lošem stanju. Nitko se, ama baš nitko, nije htio ni ispeti u potkrovlje crkve pa vidjeti loše stanje krovne konstrukcije, niti je itko htio uzeti čekić pa udariti po fasadi crkve i vidjeti kako se fasada (poljska pržina) runi.

         Stavovi i mišljenja pred početak obnove:

         Stav naroda: Narod je vidio i govorio kako je crkva najlošija u okolici, a nekada (1936.) bila među prvima sagrađena, odnosno prvi su imali krov nad glavom, a sada je u jadnom stanju. Narod je vidio potrebu da se na crkvi treba nešto učiniti, ali su se pitali od kuda novci…?

         Stav „struke“: Mnogi od „struke“ koji su pitani za savjet promatrali su jadno stanje na crkvi. Govorili su jedno na sastancima, drugo prije i poslije sastanaka. Stavovi na sastancima bili su: crkvu privremeno sanirati i ne ulaziti u veće zahvate jer su skupi i neizvodivi. Stavovi istih mimo sastanaka bili su: crkvu treba u cijelosti obnoviti.

         Stav župnog ureda:  Poznavajući, ne površinsko, nego detaljno stanje odlučili smo se na temeljitu obnovu crkve. Vidjeli smo, a od nikoga podržani, da je na crkvi, u obnovi, potrebno vratiti građevinsko stanje iz 1935., tj. u stanje prije pokrivanja crkve, i od toga krenuti u „ponovno završavanje radova“.

         Čin prijelaza iz župne crkve u župnu dvoranu: Nakon dugih i dugih rasprava što i kako učiniti s crkvom u građevinskom smislu, krenuli smo u obnovu crkve. Crkva je vapila za obnovu. Prelazeći s liturgijskim slavljima iz župne crkve u župnu dvoranu, htjeli smo postići mentalnu podršku za potrebnom obnovom. U isto vrijeme trebali smo doći do plodne podloge s kojom bi krenuli u potražnju potrebnih novčanih sredstava. S prijelazom i s misama u dvorani svima smo htjeli reći: crkvu treba obnoviti – crkvu obnavljamo.         

Tijek obnove  

Razdoblje od 2006. do 2008.

U obnovu crkve smo krenuli 24. 9. 2006., ali već tada se vidjelo da od trenutnog početka radova na obnovi nema ništa. Po prelasku s liturgijskim slavljima iz crkve u župnu dvoranu, imali smo problema s državnim institucijama za zaštitu spomenika i potražnjom adekvatnog rješenja u obnovi crkve. Istina je da je tu bilo problema, ali pravi razlog je bio u novcu. Otezalo se s početkom radova zbog nedostatka novca s kojim bi krenuli u radove. Dvije godine smo tapkali u mjestu, pisali zamolbe, pozivali na različite susrete i razgovore u kojima smo potraživali donacije za obnovu crkve i konačno početkom 2008. krenuli smo s obnovom.

Razdoblje od 24. 9. 2006. do početka veljače 2008. potrošili smo u traženje prihvatljivog rješenje za obnovu crkve, sukobljavali se s različitim neprihvatljivim, privremenim i skupim kratkotrajnim zahvatima, čekali završetak projektne dokumentacije, surađivali i muku mučili s nadležnim institucijama, pisali zamolbe za potražnju materijalnih i financijskih sredstava.

Pišući zamolbe u početku obnove, dok još nismo ni znali koliko bi nas obnova došla pisali smo u zamolbama i govorili u javnosti da možemo s manje novaca izići na kraj, a zapravo nosili smo u sebi muku i skriveno predviđanje da će nam trebati puno više novaca od onih koje potražujemo. Znali smo ako u potražnji govorimo o velikom iznosu novca da ćemo ga teže dobivati, zato smo pisali manje, a pribojavali se većih izdataka. Tako se i pokazalo. U početku smo tražili i govorili da nam je potrebno između 400 i 500 tisuća maraka, a završna cifra se popela i do milijun i dvjesta tisuća maraka.

Razdoblje od 2008. do 2010.

         Početkom 2008. krenuli smo u građevinske radove na crkvi, početak je bio s demontiranjem i iznošenjem crkvenih klupa. Klupe smo iznijeli a lađu crkve koristili kao prostoriju za građevinski. Izvođenje radova smo započeli na zvoniku.

– Zvonik: Na zvoniku smo u obnovi izgubili puno radnog vremena. Najprije su slijedile demontaže: obijanje postojeće žbuke, izvana u cijelosti, a iznutra djelomično, skinuta je stara piramida na vrhu zvonika. Nakon demontaža i priprema slijedili su konstruktivni radovi: izrada i postavljanje nove piramide na zvoniku, pilanje kamenih ploča i oblaganje zvonika, fugiranje izvana, nabacivanje žbuke u predviđene dijelove, izrada zvonika i bojenje iznutra, postavljanje električne instalacije u zvoniku, radovi na stepeništu zvonika i konzolama i bojenje izvana. U prizemlju zvonika ostao je dio nezavršenih radova koji su planirani da se izvoditi skupa s radovima na podu svetišta i lađe crkve.

– Lađa crkva: Skidanje postojeće žbuke sa zidova crkve, kako izvana tako i u ponutrici, skidanje oštećenog svoda i krova crkve, demontaža interijera u crkvi. Nakon pripremnih radova od crkve je ostao goli zid, bez krova, bez otvora, sveden na izgled iz 1935. godine, „suha suhozidina“.

Poslije izvođenja pripremnih radova krenuli smo s konstruktivnim građevinskim zahvatima. Izvedeni su slijedeći radovi: postavljen je novi krov s potrebnim izolacijama, kameni zidovi su fugirani, a provjerena je i gromobranska instalacija i drenaža crkve.

– Krov crkve je u cijelosti izmijenjen, postavljene su nove drvene konstrukcije, postavljen pokrov s hidro i termo izolacijama. Isto tako su izvedeni i radovi na krovu svetišta.

– Pod crkve: U početku radova na crkvi nismo ni znali što je ispod pločica na podu crkve. U tijeku radova na stopama za kor uvidjeli smo da je nužno pod crkve u cijelosti izmijeniti. Bili smo prisiljeni do 60 cm, a na mjestima i više, postojeću podnu podlogu izbacivati van, a novu armirano betonsku postaviti.

– Kor crkve: Stari kor koji je statički bio upitan, izveden secesijski, morali smo srušiti i izgraditi novi prema umjetničkom stilu crkve i uklopiti ga u cjelinu lađe crkve.

– Drenažno ispitivanje: U početku radova izvršili smo drenažu crkve. Nakon izvedenih radova pokazalo se da su temelji crkve sigurni, a vode od crkve su dobro kanalima odvedene dalje.

– Ispitivanje gromobranskih vodova: Zbog sigurnosti radova i radnika na radu morali smo odmah u početku ispitati postojeće gromobranske vodove. Prema mjerenjima pokazalo se da je gromobran siguran.

– Vanjski radovi na zidovima: U početku, poslije obijanja postojeće oštećene žbuke na vanjskim zidovima dvoumili smo se što uraditi s vanjskom fasadom na zidovima crkve. Nakon mukotrpnih razgovora i različitih neprihvaćanja samo inicijativno smo se odlučili zidove na crkvi izvana u cijelosti, a u ponutrici djelomično fugirati. Bio je to dugi posao, iziskivao je vrlo precizne zahvate. Pred Božić 14. 12. 2010. uspjeli smo završiti fugiranje zidova crkve izvana i nakon dužeg vremena skinuti skelu, koju smo pune dvije godine premještali s mjesta na mjesto oko crkve.

Razdoblje od 2011. do 2013.

Poslije 14. 12. 2010. pa sve do 2. 7. 2013. bili smo u nemogućnosti nešto značajnije i ozbiljnije na crkvi učiniti.

Poslije 14. 12. 2010. ostali su nam nezavršeni slijeći radovi:

Radovi na stolarskim instalacijama (postavljanje ventilacije u crkvi, postavljanje podnog grijanja sa svim popratnim zahvatima, postavljanje konektora i spajanje grijanja u crkvi sa kotlovnicom u župnoj kući),

Završni radovi na podu crkve (postavljanje kamenog poda u cijeloj ponutrici crkve, i kamene stepenice u crkvi i na ulazu crkve s predviđenim podestom).

U početku radova cjelovitog projekta obnove crkve nismo imali. Imali smo cjelovit projekt postojećeg stanja crkve prije obnove. Onoga časa kada smo došli do kraja s obnovom na pokrajnjim zidovima bilo smo u muci na koji način izvesti završene radove na podu, a da se pod uklopi sa zidovima crkve. U više rasprava sa „strukom“ i postavljanja u crkvi više izloženih vrsta kamena i keramike odlučili smo se zahvate na podu izvesti kamenom iz Ivankovića Doca, odnosno s Rujna, postavljenim  „na antiku“.

Radovi na oltarištu: izrada i ugradnja kamenog oltara, propovjedaonice i postolja za tabernakul. U raspravama oko kamena za rečene dijelove odlučili smo se na trogirski kamen.

Završni radovi na elektroinstalacijama i postavljanje rasvjetnih tijela (četiri lustera, dvanaest lampinjona, osam različitih reflektora itd.).

Razglas: Završni radovi na postavljanje prihvatljivog razglasnog sustava.

Izrada klupa i drugi stolarski zahvati: Izrada klupa i izvođenje svih drugih stolarskih zahvata u crkvi (klupe uz crkvene zidove, drveno pjevalište na koru, izrada i ugradnja sakristijskih ormara, izrada i ugradnja ispovjedaonice, podest ispod klupa i podest na oltaru za potrebe sedilisa).

Radovi na otvorima crkve, izrada i ugradnja prostora iza glavnih ulaznih vrata, izrada i ugradnja pomoćnih vrata na crkvi, izrada i ugradnja vrata na zvoniku.

         Završeni radovi na crkvi: Početkom veljače ove godine (8. veljače) u razmišljanju i godišnjem planiranju, sve s ciljem da za vrijeme Pučkih misija s misijskim programom budemo u crkvi, zaželjeli smo s misama iz župne dvorane prijeći u župnu crkvu 22. rujna ove godine, a po tome imati mjesec dana do Pučkih misija i za to vrijeme pripremiti župnu dvoranu također za potrebe Pučkih misija. Međutim nismo bili u mogućnosti te ideje ostvariti.

         Bili smo planirali završne radove na postavljanju kamenoga poda u crkvi, u dogovoru s izvođačem radova, započeti 1. svibnja i završiti do 1. srpnja, tj. do pred Ilindan.

         Svibanj je prošao i lipanj došao, a izvođač je oduljivao s početkom radova, misleći da će u međuvremenu stići nešto novaca pa mu se nije žurilo. Konačno kada smo vidjeli da se s izvođačem neće moći poštivati dogovoreni termini, u dogovoru s njime potražili smo sami majstore za postavljanje kamena, a izvođač je preuzeo na sebe obvezu na poček isporučivati kamen. Preuzeli smo na sebe obvezu platiti majstore i potrebni materijal za postavljanje kamena. Dakle, zbog manjka novca započelo se sa zakašnjenjem dva mjeseca. Na manjak novca smo i u početku računali pa smo se s izvođačem i bili dogovorili da se radovi izvode na poček.

         U potražnji majstora za postavljanje kamena izgubili smo mjesec dana. Počeli smo ga tražiti početkom lipnja, kad smo ga pronašli, u dogovoru s njim krenuli smo s radovima početkom srpnja. Da nismo tako učinili, tj. sami  išli tražiti majstora, ne znam kako bi na kraj izišli. Zahvaleći Bogu i velikom ljudskom strpljenju, kojega samo Bog može udijeliti, ako ne u planiranom terminu 22. rujna, nadali smo se i tako se dogodilo pa smo s blagoslovom novog oltara i novih glavnih crkvenih vrata iz župne dvorane prešli u župnu crkvu na sam dan otvaranja Pučkih misija 20. listopada.

Od početka srpnja na crkvi su izvođeni slijedeći radovi:

– kamenjari (Ivanković, AG – kamen, Željko Marić),

– strojari (Tehnozaštita više majstora i električara)

– drvenjari – stolarija (Terkeš, Maćan, Luka)

– Električari (Nika, Zlatko, Žepić, Elektro – centar)

– Razglas (Boris)

         – Moleraj (Mate)

         – Željezar (Bože)

         – Građevinski potrebni zahvati (Kamilo i Mate)

         – Umjetnički zahvati (Ilija i Mladen)

         – Čistači crkve (Eurosan – Mostar)

         – Pomoćno osoblje za različite djelatnosti (Goja i Ante)

         Završni radovi su mučni. Često zbog zahvata na jednom mjestu trebaju se u isto vrijeme naći majstori i radnici od više struka, a sastaviti dva majstora ili dva radnika različite struke, e to je pravo majstorstvo.

Zaključak: Obnavljati bilo što vrlo je mučno i teško. Kada se gradi nešto iz temelja, kada se dadne nekome mogućnost da gradi, obično ga se podržava i moralno i materijalno, i s viših i nižih instanca, plješće mu se. A kada se nešto obnavlja, obično se obnova i tijek radova promatra sa strane, svatko ima svoje stavove „kako bi i što bi“, a operativnost sa strane najčešće izostaje. Podrške nema ni od kuda, ili ako je ima, ona je privatna i skrivena od javnosti.

         Od prijelaza u župnu dvoranu pa do početka obnove kruševske crkve čekali smo dvije godine. Je li to bilo vrijeme gubljenja, ili vrijeme tapkanja u mjestu, teško je reći. Ali dvogodišnje vrijeme bilo je vrijeme u kojem se trebala stvoriti potreba za obnovom i u kojem se trebalo doći do početnog novca za obnovu. Vrijeme od 24. 9. 2006. do 1. 2. 2008. možemo nazvati vrijeme priprema, ili vrijeme „tapkanja u mjestu“. Bilo kako ga nazvali, činjenica je da se od prijelaza iz crkve u dvoranu (24. 9. 2006.) pa sve do 1. 2. 2008. s obnovom crkve nije moglo krenuti.

         Početkom veljače 2008.  krenulo se s izvođenjem radova na obnovi crkve. Hvala Bogu i svim dobronamjernim ljudima koji su pomagali da se 20. 10. 2013., nakon više godina obnove, s liturgijskim i misnim slavljima iz župne dvorane moglo ponovo vratiti u župnu crkvu.

         U obnovi crkve, od 24. 9. 2006. pa sve do 20. 10. 2013. bila su vremena avanture, vremena neizvjesnosti, vremena u kojima često nismo znali kako će sve na kraju izići. Izišlo je onako kako se može vidjeti u priloženom izgledu.