Na prvim stranicama Biblija govori kako je Bog zamislio čovjeka kao radosno i sretno biće. Dao mu je dio od svojega Božanstva: razum i slobodnu volju. To je povjerenje koje Bog nije dano ni jednom drugom stvorenju na zemlji.
Poslije toga dara, što se dogodilo s čovjekom? Čovjek je povjerenje izigrao, ostao je trajno ne biće od povjerenja nego ranjeno biće. Ranjeno biće u sebi, u svojoj biti, u središtu, u srcu.
Adam i Eva, odnosno čovjek, neposluhom i nepovjerenjem je srce svoje zgazio. Poslije Adamova i Evina neposluha Biblija često poziva čovjeka na liječenje srca.
Ako smo previše u pokvarenosti i propadanju srca otišli, tada trebamo ne samo lijeka nego i radikalnih postupaka kako bi propast srca najprije zaustavili, a potom liječili. Tom putu idu riječi Biblije koje kažu: »Dat ću vam novo srce. Izvadit ću vam srce kameno i dat ću vam srce od mesa.« (Ez 11,19 i Ez 26-27)
Srce kameno! Sa srcem kamenim nisi čovjek. Čovjek si po tome što imaš dobro srce, blago, plemenito, a ne pogano i kameno.
Bog daje čovjeku novo srce. Oslobađa ga tvrdoće. Daje mu i slobodnu volju koja će djelovati kao omekšivač tvrdoće.
Ostaje da je slobodna volja u čovjeku i opasnost. Po njoj čovjek lako postaje anđeo i đavao, zlo i dobro.
Ne može se čovjek pravdati pa reći „prisiljen sam“. Neopravdane su čovjekove (Evine i Adamove ) riječi „zmija me natjerala“. To je pokušaj pravdanja za čin komu je krivac ponajprije onaj koji ga je učinio. Ne može se čin slobodne volje opravdati nikakvim vanjskim uvjetovanostima. Nisi opravdan tim što kažeš „zmija me natjerala“. Slobodno si pristao na zmijin nagovor. Kao što si pristao tako si mogao i ne pristati. Nije ti kriva zmija. Zmija je radila svoje. Njoj je svojstveno činiti to što je činila. Ne traži krivca u drugom. Što prije otkriješ krivca u sebi, čas izlječenja tvojega srca je bliži.
Slobodna volja nikoga ne usmjerava, nikoga ne ograničava, nikoga ne prisiljava. Mogu te izvanjske okolnosti prisiljavati, ali ti si onaj koji odlučuje prihvatiti ili odbiti. Vanjske okolnosti mogu ti biti poticaj da pristaneš na zlo, ali ostaje, ti si pristao, a ne okolnosti, ne onaj koji te je nagovarao, navodio, prisiljavao. Odgovoran je onaj koji je slobodnom voljom, slobodno prihvatio, dobro ili zlo, a to si ti. Na žalost slobodna volja „u svakoj ruci“ nije blagoslov.
Bez obzira što je slobodna volja čovjeku opasnost nitko mu je nema pravo oduzeti. Slobodnu volju čovjeku je darovao Bog. Dok je god čovjek na zemlji živ ona je u njegovo posjedu.
Evo pitanja: Kada slobodna volja stvara savršene odluke? Onda kada se u tebi poslože vrijednosti razuma i vrijednosti srca. Onda kada te zbog učinjenog ne osuđuju ni zdravi razum ni dobro srce. Tada je tvoja sloboda na pravome putu.
Čovjek razumom, treba realno prosuđivati, a srcem biti dirnut, osjećajan. Dobro srce, na dobro usmjerava razum. Dobro srce razum urazumljuje. Tamo gdje čovjeku razum ekstremno kaže „ne“, dobro ga srce iz nutrine poziva i govori mu ne budi tvrdoglav, tvoje srce ti kaže „da“. Srce ti kaže imaj srca, imaj duše.
Sva prava i pravice bez srca su kamene. Srce stvara komunikaciju unutar čovjeka. Stoga i ti slijedi glas razuma, ali slušaj i glas srca. Slušaj glas nepokvarene savjesti. Glasom srca u razumu se stvara savršenstvo. Ako slušaš samo glas razuma tada si najčešće ekstremista, a kada slušaš samo glas srca često si naivan. Usklađenost srca i razuma u tebi donosi slobodne odluke po kojima postaješ suradnik Božji, savršeno biće na zemlji.
Bog nam je dao razum i slobodnu volju, da bolje i uspješnije surađujemo s njime, s drugim ljudima, da sam u sebi posložiš sve kako valja, da bolje surađuješ s prirodom. Krivotvorenje razuma i slobodne volje najčešće vode u propast.
U čovjeku u kojem usklađeno djeluju razum i srce u njemu i po njegovim djelima raduju se i Bog i čovjek.
Svi imamo slobodu volje, taj dar nitko nam ne može oduzeti. Blago onome koji zna koristiti slobodnu volju za dobre odluke i čine. Za sve što činiš i odlučujem nikada nikoga nemoj kriviti za sve si ti odgovoran. Ti slobodno odlučuješ. U tvojim je rukama i tvoj život i tvoja propast.