I ove godine kruševljani s mnogim hodočasnicima svečano proslaviše svoj patron. Rana Misa je bila u 8,30. Misu je predslavio don Ljubo Planinić. Rana Misa je zamišljena kao Misno slavlje za one župljane koji trebaju pripremiti domaćinstvo za doček gostiju koji će doći poslije Pučke mise, odnosno koji će doći poslije podne. Na Misi se sakupilo do 250 osoba.
Pučka Misa u predivnoj hladovini hrastove šume u crkvenom dvorištu proslavljena je u 11,00 sati. Misno slavlje predslavio je don Pavo Jurišić, kanonik sarajevskog kaptola. Uz don Pavu koncelebriralo je petnaest svećenika skupa s generalnim vikarom don Željkom Majićem. Za vrijeme Mise pjevali su skupa pjevači kruševskih zborova: Fontes, Horeb i Studenac. Svirali su tamburaši Brist, a nekoliko pjesama svirala je na orguljicama Kristina Šetka. Pjevanje su animirali: Kristina Šetka, Karlo Milićević i Davor Kožul.
Misna čitanja čitali su Stipe Gabrić, Ana Bevanda i don Željko Majić.
Ministrirali su skupina sjemeništaraca i bogoslova, kruševski ministranti drugog i prvog srednje, te devetog i osmog razreda osnovne škole.
Don Pavinu propovijed objavljujemo u cijelosti: „Kad odemo u svijet, prvotna reakcija ljudi među koje dolazimo jest to što pokazuju zanimanje za nas. Izloženi smo njihovu kritičkom pogledu, kakvi smo izvana, kakvih očiju, kose ili kože. Možda im se i svidimo, pa zažele pobliže nas upoznati: iz koje smo zemlje, kojega naroda i koje vjere. Pa dok nas upoznaju, o nama stvaraju nekakvu sliku kao i o zemlji iz koje dolazimo i o narodu iz kojeg smo nikli.
Dok jednom sjedio u društvu stranaca, počeli su me ispitivati, tko sam, što sam i odakle sam; kakva je to zemlja iz koje dolazim, a netko me je čak upitao, ima li neki svetac koji se u Bosni posebno časti kao neki zaštitnik Bosne. Rekao sam da ima i da je to sveti Ilija, njega moj narod štuje kao zaštitnika Bosne. Na to su mi se nasmijali rekavši mi da je sv. Ilija starozavjetni prorok te me upitali kako netko može izabrati takvog proroka kao zaštitnika svoje pokrajine? Koliko znamo, on nije bio baš nježan prema svojim protivnicima, kraljica Izabela ga je progonila jer joj je pobio službenike njezina poganskog boga Bala.
Tad sam se sjetio priče, kad su u prošlim vremenima nekom biskupu pričali o našoj zemlji u kojoj se sv. Ilija časti kao zaštitnik, da je ovaj uzvratio: „Barbarski narod časti barbarskog sveca!“ Jadnik, možda nije znao ili nije htio znati kako se ovdje kroz cijelu povijest umiralo za vjeru, čak i za to da on bude miran tamo gdje jest.
Naši pradjedovi, koji su bili zaljubljeni u svoju zemlju, koji su željeli ostati, živjeti i preživjeti u njoj, trebali su imati neki oslonac koji će im biti dovoljno čvrst i koji će im ulijevati snagu da izdrže sve patnje i ostanu svoji na svome, vjerni Bogu, svom narodu, odani svojoj zemlji. Mnogi su posustali u tome, okrenuli se lagodnijem životu, prihvaćali tuđe ideje, tuđu vjeru i običaje, ali oni koji su ostajali, hranili su se i napajali na izvoru snage, u Bogu, imajući pred očima one osobe koji su im svojom snagom i svojom hrabrošću mogli biti primjeri i uzori da izdrže sve kušnje. Za ovaj je narod takav uzor mogao biti sveti Ilija.
Kad čitamo u Bibliji životnu povijest ovoga proroka, možemo vidjeti da je bio borben prorok i da mu nije bilo lako. Bog ga je pozvao u vrijeme vladanja kralja Ahaba Izraelom. Bio je oženjen Izabelom, kćerkom sidonskog kralja Etbaala, koja je donijela sa sobom vjeru svoju i počela je uvoditi u Izrael. Dala je pobiti sve Božje proroke i službenike, a među onima koji su ostali na životu bio je Ilija Tišbijac, po gradu svoga rođenja Tišbi Gileadskoj. Zbog toga kao kaznu za učinjene grijehe protiv Boga i njegovih proroka, Ilija najavljuje svoju proročku službu ovim riječima: „Živoga mi Gospodina, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed“ (1 Kr 17,1). Dok je suša vladala zemljom Iliju upućuje Duh Božji kako će preživjeti. Kad se ispunilo vrijeme da nastupi u javnosti, taj je nastup bio obilježen čudom, najprije čudom a zatim krvlju poganskih svećenika. Prvo je bilo Božje djelo, a ovo drugo je djelo Ilijino.
Kad je kraljice Izabela čula što se to dogodilo s njezinim prorocima, poslala mu je jasnu poruku: Ovo što si ti napravio sa životom svakoga od ovih mojih, sutra ću ja napraviti sa tvojim životom. Ako tako ne bude nek me smaknu bogovi! Velika prijetnja, i to još od kraljice! Pa da se čovjek ne uplaši. Ilija se uplašio, te počeo bježati – u pustinju! Tamo je imao vremena razmisliti, pa dok je razmišljao osjetio je umor od svoje službe. Umrijeti radije, nego da mu se ovo događa. Tisuću pitanja u glavi. Bog koji je toliko moćan i toliko jak ne želi zaštititi revnog slugu. Osjetio se ostavljenim i napuštenim. I Zaspa. A Boga poziva i šalje ne ostavlja ga na miru. Anđeo dolazi i podiže ga! Hrani ga! Prvi put, drugi put, treći put. Tako ga pripravlja na dugačak put od četrdeset dana i četrdeset noći do Božje gore Horeba. Tamo će mu se Bog objaviti. Kad stiže do Horeba sustigne ga Božji glas. „Otkud ti ovdje, Ilija?“ Prorok snužden odgovara: „A što ću? Bio sam gorljiv na djelu i revan u službi Gospodinu nad vojskama. Moji sunarodnjaci napustili su Tvoj savez, srušili tvoje žrtvenike i mačem pobili tvoje proroke. Eto što je ostalo od svega, ja kukavan i jadan, bježim i krijem se pred jednom ženom. Njezin gnjev me progoni, pa bježim“. A glas mu progovara: „Izađi i stani pred Gospodinom, evo upravo prolazi!“ A pred Gospodinom je bila oluja silan vihor koji je lomio brda i stijene, ali Gospodin ne bijaše u olujnom vihoru. Nakon oluje uslijedio je potres, a Gospodina ne bijaše ni u potresu. Poslije potresa oganj, a Gospodina ne bijaše ni u ognju. Poslije ognja nastupio je šapat laganog i blagog lahora. U tom trenu je prolazio Gospodin. Ilija iziđe i pokri lice plaštem, da li od stida ili straha: „Što ćeš ovdje, Ilija?“ Pa što ću, služio sam, radio, niko me nije slušao. Sve su pobili, a evo hoće sada i mene!“ A glas mu odgovori: „Idi, vrati se istim putem! Tvoja je služba završena, pomaži Elizeja, njega sam izabrao!“
Kakva tužna spoznaja za čovjeka koji je bio uvjeren u svoje poslanje, a Bog mu šalje jasnu poruku da ga ne traži ni u ognju ni u potresu ni u oluji, jer ti znaci ne govore o Bogu i kad se čovjek nalazi u takvom stanju, Bog mu ne govori. Bog se objavljuje šapatom laganog lahora. Čovjek mora utihnuti, mora se smiriti da bi ga osjetio i čuo njegovu poruku. Ilija je to spoznao, ali je nakon te spoznaje proročku službu morao predati svom nasljedniku Elizeju, jer čovjek koji se ogriješi i prolije krv čovjeka ne može više biti uvjerljivi navjestitelj divnih djela Božjih.
Ako zavirimo u crkvenu povijest i razvoj Crkve od postanka do danas, onda ćemo uočiti sliku koja nam ukazuje u povijesti, a to je široko polje na kojemu se nalazi velika vojska svrstana u dva reda. Sva ta vojska je u službi jednoga istoga Kralja, iako su jedni obučeni u crvenim haljinama, naoružani palmama u rukama, znakom mučeništva, a drugi su u plavim haljinama naoružani krunicom u ruci. To je mnoštvo svetaca koji se u povijesti Crkve nazivaju vojskom Boga, vojskom nebeskoga kralja, jakoga Boga koji pobjeđuje svijet.
Takvom Bogu, pobjedniku, želio je služiti i sveti je Ilija, pa je u svojoj službi i sam postao pobjednikom. Pobjednik je stoga što je pobijedio svijet, pobijedio sebe i pobijedio strašnog neprijatelja đavla koji se našao u paktu s vlašću. Mislim da mu je najteže bilo pobijediti sebe kad je čuo Božji glas i pitanje: „Što ćeš ovdje Ilija? Zar nisi trebao u ovom trenu biti tamo gdje sam te poslao?“ Zatim spoznaja da se u Božjoj službi ne grmi, ne trese i ne pali, nego blago djeluje kao što Bog blagošću svojom prihvaća svakoga čovjeka u njegovim slabostima i lutanjima.
Upravo bih nas danas htio upozoriti na to, jer se svi nalazimo u istoj borbi. Mračne sile se trude da nas ne bude, ali mnogi su i među nama koji im pritom pomažu. Mnogi nam obećaju mnogo, govore nam o blistavoj sreći i sjajnoj budućnosti; govore nam svašta na uho i u oči, da se odreknemo onoga što jesmo i da prihvatimo nešto drugo čega nigdje nema; da se odreknemo Krista i prihvatimo nekakvu federalnu religiju, možda nekoga boga Bala. Neki nude i izgradnju novih hramova za tu kozmopolitsku i kozmetičku religiju ili kozmičku magiju. Što nam preostaje, nego životom posvjedočiti da smo mi miljenici Vječnoga Kralja kojemu želimo služiti i jedino njegove zapovijedi hoćemo izvršavati. Želimo li postići pobjedu, neuveli vijenac slave, pobjedu i nagradu vječnoga života, onda moramo brižno čuvati ono dragocjeno, plodonosno sjeme svete vjere koje je posijano u dubini našega srca na dan krštenja. Tu su vjeru uzgajali naši roditelji u nama, vjeroučitelji, pa joj nije mogao naškoditi ni borbeni duh bezbožnog komunizma, koji je ustajao na sve što je bilo vjersko i katoličko, pa ako je pustila korijenje u nama bit će jednoga dana presađena u rajske perivoje u kojima se među Božjim ugodnicima nalazi i nebeski zaštitnik naše pokrajine i naše zemlje, sv. Ilija prorok.“