Bože, usliši moju molitvu… Nemoj skrivati lice od mene, u dan moje nevolje (Ps 102,1.2)
Koliko puta u životu smo zavapili: „ ne skrivaj lice od mene“, „ne bježi od mene“. Koliko puta smo pomislili nitko nas ne voli. Nitko nas ne razumije. Tražimo ponekada da netko voli, samo nas.
Išao samostanom stari redovnik i plače. Susreo mlađeg. Vidje mlađi da starac plače pa ga upita: „Što ti je brate, zašto plačeš“. Stariji ne praveći stanku izli mlađem bol srca i reče mu: „Nitko me živ ne voli“. Mlađi prihvati i reče, nemoj tako: „Ja te volim“. A stariji odgovori: „Nosi mi to, ti voliš sve“.
Kao da se i psalmista pročitanog psalmističkog retka našao u razočaranju i osjećaju da ga Bog ne voli, nitko ga ne voli, u boli i razočaranju zavapio je u pomoć, tražio izbavljenje, međutim, izgledalo mu je da je Bog lice od njega sakrio i ne želi mu molitve uslišati (Ps. 88,14).
Možda i mi ponekada osjećamo isto. I mi imamo svoje tamne trenutke, osjećamo da nas je svatko ostavio. Da je i sam Bog od nas leđa okrenuo. Imamo dojam da nas i Bog prepušta da se kušamo u svojoj ostavljenosti. Da i sam Bog hoće da prođemo kroz trenutke očaja i osamljenosti.
Ipak nije sve crno. Prepustimo se Bogu i njegovu vodstvu i bit će sve dobro. Možda nas Bog i kroz naše tamne trenutke želi osnažiti i pripremiti da izdržimo i one koji su kudikamo teži od onih za koje smo pomislili da su teški i preteški. Bog nas želi osamostaliti da se izborimo sami. U tom trenutku nije on nas ostavio nego ima povjerenja u nas da možemo sami svladati nesreće na koje nadođemo. Gura nas od sebe da bi nas osamostalio.
Volim vidjeti roditelje koje uče svoju djecu samostalnosti. Roditelje koji od sebe odgurnu svoje dijete, a opet ga prate i gledaju kako se ponaša. Priča jedna majka: “Postalo je neophodno da naučim svojega malog sinčića da spava u svojoj sobi, u svojem krevetiću. Bez obzira što je plakao, zamotala sam ga u pokrivač, stavila u njegov krevetić u njegovoj sobi, poljubila ga za laku noć i ugasila svjetlo. Sinčić je tužno plakao i jecao. Mislio je da ga više ne volim, da sam ga odbacila. Ali i ja nisam bila daleko od njega, sakrivene u tami sobe – i moje je srce plakalo s njime.
I ja sam željela da ga držim u naručju, upravo ono što je i on htio, ali sam se povukla kako bi ga odgojila da sam opstane u budućem životu, da sazrije u potpunosti, da se čeliči na vrijeme.”
Ponekada se i nam čini da nas je Bog ostavio same, da nas ne voli. Međutim, on je blizu nas, on želi da mi sazrijemo i sami svladavamo teške časove s kojima se u životu susretnemo.
Nemoj se nikada u Boga razočarati. Moli se uvijek. Sigurno te Bog čuje. Tvoja molitva dobro će doći tebi samome. Moli se s vjerom i nadom da će ti Bog dati uvijek ono najbolje. Bog će uvijek odgovoriti na naše vapaje, ali na svoj način i u pravo vrijeme.