Pretvaranje, je ružna osobina s kojom ljudi znaju prikrivati stvarnost koju nose u sebi.

Postoji kod živih bića u prirodi i obrambeno pretvaranje, kada se neka životinja pretvara, od druge da bi se zaštitila i time zavela protivnika.

U većini slučajeva pretvaranja je tipično djeci, ali poneki ljudi tu naviku zadrže i kasnije, i to im postaje ružna navika. Često promatram osobe koje se pretvaraju u crkvi, na misama, na drugim liturgijskim susretima. Gledam ih kako se pretvaraju da su drugačiji nego što ih doživljavam u životnoj stvarnosti. Gledam ih kako u crkvi radosno i zanosno slave Boga, kako se usrdno mole, krunica im je istaknuta u rukama, a već u nedjelju poslije podne ili u ponedjeljak su drukčiji, ni blizu onih osoba koje su se mogle promatrati dok su bile u crkvi. Najčešće ono što pokazuju na sv. Misi, iščezne u svakodnevnici.

Isus često primjećuje različite vidove pretvaranja. Ne znam: je li je što drugo toliko napadno koliko pretvaranje. Neka nas Bog sačuva od ljudi s dva i više lica.

Svijet u kojem živimo ne može biti pozornica na kojoj ćemo glumiti i pretvarati se u osobe sa sto lica. Netko je rekao: “Nisu problem ljudi sa sto odijela, nego ljudi sa sto lica”. Budimo iskreni pred sobom, pred ljudima, pred Bogom i svijetom u kojemu živimo. Budimo otisak, samo jednog božansko – ljudskog bića.

Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao odrastao, valjda ću razmišljati kao odrastao, a ne kao dijete. (1 Kor 13,11).