Učimo da je čovjek stvoren na sliku Božju. Gledajući čovjeka pitamo se gdje je ta slika, gdje je ta istost između čovjeka i Boga.
Evo gdje: Netko je usporedio čovjeka sa starozavjetnim šatora. Šator Božji se sastojao iz tri dijela: vanjsko dvorište, svetište i svetinja nad svetinjama. Svaki je Izraelac mogao je ući u vanjsko dvorište, samo nekolicina odabranih smjela je ući u svetište a jedino je veliki svećenik imao isključivo pravo ući u svetinju nad svetinjama. To je slika našeg života. Postoji dio nas samih koji je otvoren za svijet; nekolicini, onima kojima mi dopustimo, je dopušteno ući u onu unutarnju prostoriju našega bića; ali postoji jedna prostorija koju ljudsko oko ne može vidjeti, to je najprisniji dio naše osobnosti, to je slika Božja u nama. U to mjesto, u našu svetinju nad svetinjama jedino može ući, Veliki svećenik – to je sam Bog.
Zna se dogoditi da ono predvorje našega života, šatora našega čistimo i uređujemo, samo zato je to je područje što ga svatko vidi, pa nam je stalo do toga kako izgledamo, pa stoga taj dio našega života uređujemo, uređujemo ga zbog drugih.
Onaj drugi dio nam je isto bitan jer tu puštamo one koje hoćemo, i pred njima glumimo, da smo fini, umiljati, uredni. Onaj treći dio, svetinju nad svetinjama na žalost znamo držati zapuštenu. U tom se mjestu javlja glad duše i žeđ srca.
Koliko god bili blagoslovljeni dobrim prijateljima i stvarima koje nudi svijet, nećemo biti zadovoljni bez Boga.
Čovjeka koji je stvoren na Božju sliku, jedino s Bogom, možemo u radosti ispuniti. Čovjekova duša, ono po čemu je čovjek sličan Bogu, neće naći počinka dok se ne smiri u Bogu.