Teško je ljude motivirati da oproste. Poneki kažu, evo oprostit ću, ali zaboraviti ne mogu. Kaže Matej u evanđelju 6,12 „I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!“. U molitvi Očenaša ove riječi više puta izgovaramo.

Kada se nađemo povrijeđeni, nije čudno da misli same od sebe idu prema onome od kuda je uvreda stigla. I nije rijetkost da tada naše misli same od sebe tkaju pitanja i odgovore upućene onome koji nas je uvrijedio. Pomislimo: Sasut ću mu vatru u „brk“. Eto vidite. Sve bijesne misli. Ni jedna misao nije krenula putem oproštenja. Bilo bi bolje da krenemo putem: „neću se ljutiti, neću razmišljati o nanesenoj uvredi.“ Ovakva odluka je put koji vodi opraštanju.

Opraštanje u srcu zaustavlja ciklus krivnje. Lomi lance torturi, odbačenosti i otuđenosti. Zamislite, koliko ste ljudi odbacili zato što ne znate ili nećete oprostiti.

Opraštanje nosi u sebi nevjerojatnu povezanost među ljudima, a neopraštanje gradi zidove. Opraštanje ne znači dopustiti nekome da ti ponovo čini zlo. Naprotiv opraštanje gradi između tebe i onih koji ti čine zlo zidove obrane. Onome koji te je htio uvrijediti velika je muka kada vidi da ti ne može ništa. Ne boj se opraštati. Ne daj da zloba drugoga zahvati i tebe. Ti oprosti. Ne pitaj se što će drugi. Ako drugi neće oprosti, pusti ga.. Ti mirno spavaj na svome jastuku.