Često se nalazimo sami u sebi u sukobu: Oprostiti ili ne. Kada se osjećamo povrijeđenima, nalazimo stotine razloga da ne oprostimo. Pomišljamo u sebi: neću oprostiti neka bude onome koji me je uvrijedio upravo to lekcija.

Mislimo, nisam ja uvrijedio, nego onaj drugi, pa stoga nije na meni da učinim prvi korak.

Kada malo omekšamo, dopuštamo da u nama više ne djeluje nagla putenost nego vjera koja nam zapovijeda, da oprostimo.

I zamislite u svim tim ružnim igrama da nema vjere i principa koje nam vjera nalaže, gdje bismo bili. Bili bi smo još tamo u nekim prašumama i bespućima. Svijet budućnosti se temelji na opraštanju.

Čovjek koji neće oprosti, može reći da on nije ovisnik od onoga kojemu neće da oprosti, ali jest. Onaj koji neće oprostiti ostaje vezan uz onoga komu ne oprašta. Dobro znajmo: U šakama ovisnosti ne drži onaj koji bi trebao oprostiti, nego je i dalje u prednosti zlobnik kojemu nećeš da oprostiš. Oprosti i oslobodi se zločestih ljudi, ne dopusti sebi da ti remete mir duše i tijela. Ako si vjernik, najčešće nikada nisi u miru sve dok ne oprostiš.

Onoga čas kad opraštaš, sebe oslobađaš iz okova osobe koja ti je počinila zlo, a i njoj dopuštaš ako hoće neka se preobrazi i promijeni.

Opraštanje, stvara povezanost. Oprostiti, ne znači družiti se sa zlobnikom. Opraštanje ne prisiljava da se moraš sa zlobnikom družiti, iako i to ne isključuje ako je moguće. Opraštanje tebe oslobađa iz okova ovisnosti. Konačno, ako si vjernik i ako nećeš u duhu da oprostiš: Kako ćeš ti moliti Oca nebeskoga da tebi oprosti. Oprosti i budi u buduće mudar, te ne daj više prilike da te zlobnik vrijeđa i ranjava.

I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim! (Mt 6,12)