Mnogi ljudi danas žive stihijski, napamet. Ne misle puno, skoro bi rekli ne misle ništa. Napamet skaču iz kreveta kada zazvoni ona dosadna budilica, napamet se spremaju, i tako čine puno toga napamet….

Napamet smo naučili mnoga i mnoga pravila, kolince: Deset zapovjedi, Dvije zapovjedi ljubavi … itd. Ali, ne bih rekao da nas Deset zapovjedi, Dvije zapovjedi ljubavi i druge mnoge pozitivne zapovjedi, principi i pravila motiviraju da po njima organiziramo svoj život. Naprotiv, znamo reći: „Pa tko će se toga svega držati,..

Imajmo u vidu, dobro je zapovijedi znati napamet, ali imajmo u vidu da nas znanje zapovjedi, ne štiti od zla i grijeha. Bilo bi dobro da nam sve ono što smo napamet naučili počne jednom prolaziti kroz srce, dušu, kroz svijest i savjest …

Bilo bi dobro da jednom počnemo živjeti u pravcu onoga što znamo i govorimo, da se ponašamo u skladu svojega znanja. Neka nam znanje koje imamo bude jamstvo da ćemo brže zlo i grijeh svladati, a ne da zlo i grijeh znanjem i mudricama opravdavamo. Izgleda da kod čovjeka mudrost teško iz glave dolazi do srca.

I pitam se na kraju: Je li moguće da je u čovjeka tako dalek put od glave do srca?