Događa nam se kad dođemo nekome u goste, domaćin šuti. Ne progovara. Ako si navikao na takva prijatelja nije ti zbog toga loše, ali ako nisi pitaš se: zašto šutnja, jesi li ti razlog ili je nešto drugo. Poznavao sam osobe koje su uvijek šutjele i nikada se nisu ni nasmijale.

Međutim postoje i opravdani razlozi za šutnjom. Isus šuti na presudi Velikog petka. Stepinac se na komunističkom sudu branio šutnjom. Jedna i druga šutnja bile su najglasnija obrana. Glasnije od bilo kojih riječi. Kaže Marko u evanđelju „Glavari svećenički žestoko su Ga optuživali… Ali Isus im ne odgovori ništa“ (Mk 15. 3,5).

Onoga časa kad bi se od Isusa očekivalo da kaže nešto u svoju obranu on šuti. Upravo takvog Mesiju nagovijestio je više stoljeća prije prorok Izaija. Izaija nagoviješta: „Zlostavljahu Ga,… kao janje odvedoše ga,… kao ovca koju strižu, a on usta svojih otvorio nije“. (Iz 53,7). Smisao Izaijinih riječi ostao je stoljećima skriven i otkriven je tek kad je Isus bio izveden pred tužitelje (Mk 15. 3,5).

Bilo bi dobro da i mi znamo pred nasrtajima ovoga svijeta ne reći ništa, neka djela govore o nama. Svijet hoće lagati, izmišljati. Hoće li nam pomoći nerviranje i mnoge riječi u obrani. Taj svijet ne može bez laži i izmišljanja. Uvjeren sam da lažove netko i plaća. Mirno mi radimo i djelujemo, radimo ne uznemirujući se zbog bezočnosti i laži ovoga svijeta (Pročitaj Iz 53).