Iznenadna najava, izvanredne „Godine milosrđa“: Osobe bliske papi Franji iznenadile su se kad je proglasio ovu godinu „Godinom Božjeg milosrđa“. Čemu „Godina milosrđa“, zašto? Što je loše? Što treba popraviti? Što treba učiniti?

Treba li čovjeku današnjice izazivati milosrđe: Milosrđe, općenito gledajući je uvijek potrebno. Nekom u jednom pogledu, drugom u drugom. Ono je potrebo i bogatunu i siromahu. Milosrđe siromahu se može iskazati onim što traži „koricom kruha“, ali jednom i drugom potreban je osmijeh, ljubav, potpora, povjerenje, jednom i drugom potrebo je živjeti u okruženju i duhu milosrđa, jednom i drugom je potrebno pokazati da ih se voli. Životinja se podmiri s hranom i pićem, čovjek ne, on prije svega treba duh milosrđa, a tek onda „ispruženu ruku“- Milosrđe je uvijek stvarna tema sviju ljudi, sviju generacija, gdje se god zaboravi na milosrđe stvara se plodan teren djelovanju zla duha.

Prozivljemo milosrđe u prošlosti – milosrđe u sadašnjosti: Današnji „bogati“ čovjek, vapi usred bogatstva za milosrđem. Rekoh tamo gdje nema milosrđa svijet ode u zlo. Upravo tako: „Dvadeseto stoljeće,…u raznim je vidovima bilo stoljeće strahota, a još mlado 21. stoljeće, koje je započelo napadom na World Trade Center u New Yorku, ne obećava ništa dobra,… U 20. stoljeću bili smo okruženi s dva okrutna totalitarna sustava, dva svjetska rata, a odmah s početka 21. stoljeća ugroženi smo nemilosrdnim terorizmom i nepravdom koja vapi u nebo. Zlorabe se i izgladnjuju djeca, milijuni ljudi protjerani su iz svojih domova. Progoni kršćana su sve češći, haraju prirodne katastrofe u obliku potresa, provala vulkana, tsunamija, poplava, suša. Sve su to, i još mnogo toga, »znakovi vremena. (Walter Kaspere, Milosrđe)

Tamo gdje nema milosrđa kultura je srozana: Teško je shvatiti kako se kultura poput kulture našeg vremena, kulture koja je bila prožeta evanđeoskim i kršćanskim vrijednostima, srozala na niske grane. (Rino Fisichella) Sve smo više ljudi bez milosrđa, bez opraštanja… Imali smisla danas učiti sedam tjelesnih i sedam duhovnih djela milosrđa….? Zbog srozanosti kršćanske kulture u našim prostorima, u Europi općenito, svi, bez iznimke, trebaju snositi odgovornost. Jedna ili više generacija bilo roditelja, bilo odgojitelja, sviju nas, prestala je prenositi i svjedočiti pred djecom i mladima izvorne vrjednote utjelovljene na vjeri, na idealima,… Tamo gdje nema ljubavi, milosrđa, praštanja, tamo brzo zavlada zlo i nasilje.

Kultura milosrđa: Doista, ne utjerujući pesimizam, ali svijet je prepun grubosti… nasilja… Ljudi zaboravljaju što je to milosrđe, što je ljubav. Znaju za silu i nasilje. Čovjek je u sebi uništio Božansku klicu milosrđa. Božansko milosrđe čovjeku je dar, a ljudi ga žele odstraniti. A ako ostane ljudi ga ne žele za javnost, ono je za skrovitost, za zatvorene zajednice, to je za „babe“ a ne za hrabre i zrele ljude, ljude javnosti… Ne treba javnosti ni milosrđa, ni Milosnoga. Mnogi tumače da su darovi milosti koji su darovani čovjeku „elementi“ koji čovjeka deprimiraju, ponižavaju. Svijetu treba zdrav čovjek, snažan, koji ne treba milosti. Milosni dar od Boga nije interesni dar nego dar kojega Otac nebeski daje za badava. On je dar darovan iz ljubavi. Bez obzira u kojim si godinama života u kojoj snazi, ne uništavaj Milosrđe Božje u sebi, dopusti da te ono zarazi, neka te sjedini s Bogom, s tobom, sa svim ljudima. Svi smo ograničeni, svima nam je potrebna Božanska i ljudska milost. (Usp.: Misericordiae vultus – 2).

U našoj suradnji s Bogom Ocem, s ljudima, sa samim sobom, u suradnji s Božjom prirodom itekako nam je potrebna kultura milosnog djelovanja. Potrebno nam je Očevo i Majčinsko milosrđe. Božansko milosrđe je izvrsni pokazatelj prepoznatljivog Boga. Milosrđe je lice Oca nebeskoga, tamo gdje vidiš milosno lice, lice milosrđa tu ćeš prepoznati Oca. Na našem životnom putu „Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa.“ Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Milosrđe – ne znam koliko tu riječ razumijem ili ne razumijem, ali je zasigurno put kojim Otac nebeski ide ususret čovjeku. Ne znam primjećuje li čovjek današnjice da mu Bog čini dobro. (Rino Fisichella)

Milosrđe nije prepona za preskakanje: Prestiž u životu nas ubacuje u velike brzine. Svi nekamo trčku. U toj trci rijetki vide onog koji je potreban pomoći. A i oni koji su „potrebni“ svijet su za sebe…. Svi bi trebali iskazivati milost i milosrđe i onaj koji je potreban i onaj koji milosrđe iskazuje. Nije to „zajmić – vratić“ nego uzajamna suradnja duha i tijela.

Blažena djevica Marija – Milosti puna: Blažena Djevica Marija, nazvana Milosna, prepuna je majčinske osjećajnosti prema svakom čovjeku. Ona nosi Isusa, Boga svakom ljudskom srcu. Njezino majčinsko srce igra od radosti dok tvoje srce doživljava blizinu Boga.

Prorok Ilija i milosrđe žene iz Sarfate Sidonske: Iz djelovanja našega nebeskog zaštitnika proroka Ilije, žena iz Sarfate Sidonske, strankinja, prepuna kulture duha, prva iskazuje milost i milosrđe strancu i tuđincu Iliji. Misli ona dat će Iliji pogačicu kruha, pa što ostane za nju i njezina sina dobro ostalo. Međutim, kad je ona zatrebala milost i milosrđe, ne osta ni Ilija skršenih ruku…

Ovakva suradnja među ljudima ne stvara neprijatelje nego životne suputnike,… nitko nikome ne smeta nego naprotiv: svi su u prilici iskazati milost i milosrđe.

Čovjek i njegove suprotnosti: Današnji čovjek je prepun kontradiktornosti „do podne surađuje s Bogom, a poslije podne sa zlom“. Kršćanin je čovjek istine, njemu nikada ne treba drugoga svjedoka do li Istina. Kad je obogaćen Istinom on će razumjeti što znači ljubiti, što znači biti ozračen milosrđem… što znači živjeti s Bogom i „do podne i poslije podne….“

Izvanredna godina – godina milosrđa: Ovogodišnja godina je proglašena „izvanrednom“, dakle nije se moglo čekati… vidjelo se da svijet ode „niz brdo“, vidjelo se da se moraju poduzimati mjere zaustavljanja zla kojim je svijet okružen. Zato je Papa osjetio da je potrebno ovu godinu proglasiti „godinom milosrđa“, ako ne osjetimo milost i milosrđe jedni prema drugima, ako zajedno ne zaustavimo taj pad duha i kulture kršćanskog svijeta ići ćemo sve dublje i dublje u ponor nekulture…

Crkva čita znakove vremena: Crkva je uvijek nastojala primijetiti i označiti stanje i odrediti dijagnozu. Očito je da su nam zajednice i pojedinci bolesni. Stoga Crkva, spoznajući stanje kao Kristova Zaručnica, ide bolesno stanje liječiti lijekom milosrđa (Ivan XXIII). Milosrđe je srž ove jubilejske godine. Milosrđe koje potvrđuje Božju dobrotu, ljubav i nježnost prema svakom čovjeku… Naš Bog je Bog milosrđa (Ef, 2,4) on je milosrdan, milostiv, spor na srdžu i vrlo dobrostiv (Ps 103,8). Njegovo milosrđe je neiscrpno. Milosrdni Bog nas tješi kako bismo i mi mogli tješiti druge ljude (2 Kor 1,3). Jer, naočigled đavolskoga kruga zla, može postojati nada u novi početak samo ako svoju nadu možemo položiti u milosrdnoga, milostivoga i istodobno svemoćnoga Boga, koji jedini može postaviti novi početak i darovati nam odvažnost za nadu protiv svake nade i snagu za novi početak. (Walter Kasper).

Ne možemo se udaljiti od Boga toliko daleko da nam njegovo milosrđe ne bi bilo dovoljno blizu. Bog uvijek ide ususret nama. Neka nam pomogne iskustvo sv. Augustina. Sv. Augustin svjedoči kako je on sam iskusio Božje milosrđe i blizinu naročito onda kada je najviše osjećao svoju udaljenost od njega. U svojim je Ispovijestima zapisao: „Tebi hvala, tebi slava, izvoru milosrđa! Što sam ja postajao bjedniji, ti si mi postajao bliži…“ Neka nas prati i dalje iskustvo sv. Augustina koji kaže: „Da me ti Gospodine nisi pošao tražiti, ja se ne bi nikada pronašao“. (sv Augustin).