Godina milosrđa i ispovijed: Papa Franjo, u buli Jubilej milosrđa, „Misericordiae vultus” Lice milosrđa, poziva cijelu Crkvu da odlučno stavi sakrament pomirenja u središte vlastitoga života, time omogućujemo sebi i svim ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa. Ipak valja naglasiti: Svi su sakramenti važni, ne može se govoriti ovaj je važniji, ovaj manje važan. Bitno je koliko vjernici opće pojedini sakrament. Ima onih sakramenata koje primamo jedanput. Ima onih sakramenata koji se mogu ponavljati više puta, često. U nekim dijelovima Crkve, poslije II Vatikanskog sabora veliki udara je bio na sakrament ispovijedi, pomirenja ili kako ga god hoćete nazvati, ali je bio udar. Značenju ispovijedanja, samom stavu čovjeka – grešnika pred Bogom – okomili su se pojedini teolozi, ljude su započeli proglašavati bezgrešnim, punili im misao i osjećaj da se ne trebaju ispovijedati… Tako je došlo da se u pojedinim krajevima Crkve vjernici slabo ispovijedaju, a svi idu na pričest. Misleći da na pričest idu bez težih grijeha. Idu na pričest, a ne priznaju svoju grešnost. Time nečasno primaju presveta otajstva i čine još veći grijeh – kažemo čine svetogrđe… Ivan Pavao II je naglašavao važnost ispovijedi… zapravo sve su pape naglašavale važnost ispovijedi. Svi izreda su išli ispovijedati… Svi izreda su se ispovijedali,…. Nije dobro imati osjećaj bezgrešnosti. U onoj priči o Milosrdnom Ocu, Rasipnom sinu onaj stariji brat ima osjećaj bezgrešnosti, ljuti se na oca što je primio onoga koji je priznao svoj grijeh. Teško je živjeti s ljudima koji čine zlo a govore kako nemaju grijeha. Teško je živjeti s ljudima koji hoće pomoći ali naprave još veće zlo… Bio neki redovnik koji je učinio grijeh. Drugi redovnici da bi ga popravili i upozorili da ne čini više grijeha počeli ga optuživati, ismijavati, koriti, rugati mu se. Sve je to promatrao i gledao jedan redovnik sa strane te mudro, polagano i poučljivo svima doda: bio jedan čovjek koji je na obali rijeke zapao u blato, ne mogavši iz blata izići, priskočiše mu ljudi da ga izvuku, ali na nesreću svi u blatu do grla zaglaviše. Tako i vi ako je ovaj brat sagriješio po načinu kojega ste izabrali da mu pomognete svi ste do grla u grijeh upali.
Sakarament ispovijedi… Sakrament ispovijedi naziva se još i sakaramentom obraćenja, pokore, pomirenja, praštanja. Jedan sakarament, a toliko naziva i svaki naziv ima bitno značenje. Ispovijed je sakramenat u kojem nam Bog preko svećenika, oprašta sve naše grijehe koje priznajemo, ispovijedamo, za koje se iskreno kajemo. Ovaj sakramenat u hrvatskom jeziku ima tri naziva: sakramenat pomirenja, pokore, ispovijedi. Neki ga nazivaju i sakrament obraćenja. Sva tri naziva se koriste najčešće za isto značenje, ali ipak ima razlike.
- pomirenja: nosi u sebi značenje pomirenje čovjeka s Bogom,s ljudima i sa sobom samim,
- pokore: nosi u sebi izvršenje pokore za grijehe koje smopočinili,
- ispovijedi: nosi u sebi ponukanost da se ispovjedimo, priznamo svoje grijehe.
Dobro je naglasiti da se za cjelovitost sakramenta uključuje sva tri značenja