Mi znamo odakle su počeli, kad su počeli, kako su djelovali tada i kako djeluju danas. Ljubav prema toj plemenitoj pismi, kao i veliki rad, dvije su stvari koje se nikad nisu mijenjale. A budući da je tako, dobri Bog uvijek providi da rezultat ne izostane.
Oni su neki dan bili finalisti u večeri debitantskih klapa na Bolu, koji je smješten na predivnom otoku Braču. Spomenuto finale ujedno je i svojevrsni filter pomoću kojeg se bira pobjednik koji bi išao u daljnje natjecanje s već afirmiranim klapama. Lijepa je to nagrada i veliko priznanje za jednu početničku klapu. Nećemo reći nažalost, ali ta nas je nagrada zaobišla. Ipak, drago nam je da su naši prijatelji iz klape „Stine“ uzeli tu prvu nagradu, jer smo upravo s njima u dogovorima da nas posjete u veljači 2017. godine, na trećem samostalnom koncertu naše klape. Svojom kvalitetom, oni su svakako i zaslužili to podijeljeno prvo mjesto, a dijelili su ga sa ženskom klapom „Orca“ iz Splita. Njih krasi jedno veliko iskustvo i znanje, te kvalitetne vokalne sposobnosti. Sve članice klape su već odavno u klapskom pjevanju. U problematiku njihove pojave na večeri debitanata ne želimo ulaziti. Ipak smo tek „progledali“, a djeca se nikad nisu opterećivala „teškim“ temama.
Nakon ranog ustajanja i spremanja svih potrebnih stvari, momci se nalaze na ritualnoj kavi i eventualno pokojem ispunjenom listiću igara na sreću. A rituali se nikad ne diraju! Uslijedio je polazak prema Makarskoj, gdje su se imali naći sa svojim voditeljem. On je zajedno s don Draganom, koji je vodio mladu klapu „Bura M“, par minuta prije njih stigao na parking trajektnog pristaništa. Od Makarske je vožnja trajektom trajala nekih 40-ak minuta. S vjetrom u kosi, i jednim pjevačem manje (koji je „ubio oko“ u kabini trajekta), utiho su zapjevali pokoju pjesmu. Došavši na odredište, dobili su smještaj, ali i neočekivano obilat ručak. Naime, vlasnik tog ugostiteljskog objekta, koji se inače nalazi na samom Zlatnom ratu, bio je imoćanin. Poslije tog saznanja, neočekivano je ponovno postalo očekivano, a vicevi o bračanima su ostali tamo gdje i jesu. Punih stomaka i veselih raspoloženja, momci se oblače u kockaste dresove, te takvi dolaze na tonsku/generalnu probu. Bili su jedina klapa koja je u kompletu nosila boje hrvatske reprezentacije, te su kao takvi s ponosom stali na pozornicu po prvi put. Nakon probe i par riječi ohrabrenja i hvale od strane člana omiškog žirija, vraćaju se u svoje odaje gdje gledaju dvoboj Hrvatska-Češka. Disciplinirano su odgledali utakmicu, bez popijene pive i zapaljene cigarete. Trebalo se čuvati za važan nastup. Iako ih je utakmica ubacila u određeno turobno raspoloženje, momci su ipak smogli snage vratiti se u stvarni svijet i psihički se pripremiti za ono što slijedi. Ukratko, Studenac je bez prezanja, s dozom opuštenosti ali i vrlo važnom dozom koncentracije, stao na binu drugi po redu. Publika je nakon obje pjesme odlično reagirala, pa čak i verbalno hvalila njihov debitantski nastup. Momci su zadovoljno napustili binu, te se smjestili među publiku kako bi pozorno poslušali ostale klape. Svi koji su kasnije uslijedili, momcima su dali pokoju kvalitetnu ideju koja će se moći iskoristiti u daljnjem radu, ali i ono čega bi se trebali kloniti u pjevanju. Studiozno, kritički, ali i ljudski gledano, u cijeloj večeri istakle su se tri klape. To je prepoznao i stručni ocjenjivački žiri, te je klapama „Orca“ i „Stine“ dao podijeljenu prvu nagradu, a publika je nagradila klapu „Sv. Nikola“ iz Metkovića. Na pitanje voditelja: „Što mislite, tko je osvojio nagradu publike?“, jedna je žena iz prvog reda glasno viknula: „Druga klapa!“, te je to ponovila par puta da svi čuju. Ta druga klapa je bila naš kruševski „Studenac“, njima sasvim nepoznata hercegovačka klapa. Čak je i jedan veliki, sad već pokojni Kemal Monteno, smatrao najvećim uspjehom zadiviti običnog čovjeka – i to onakav kakav jesi.
Hvala dragom Bogu što nas je vodio do ovoga trenutka. Hvala našemu don Ljubi na strpljenju od samog početka postojanja klape. Bez njega bismo teško bili tu gdje jesmo. Ja kao voditelj nisam ni sanjao da će me Gospodin podariti prijateljima, s kojima ću uz druženje i pjesmu, ostaviti neizbrisiv trag u malenome Kruševu. Trag ostaje i meni u srcu. Hvala pjevačima na tome. Oni znaju, iako ponekad možda zaborave: „Prvo budi čovjek, pa onda budi sve što želiš biti“. Ostanu li ove riječi urezane u njihova srca, klapa će zasigurno doživjeti i 50 godina postojanja. Od srca im želim upravo to. A tek onda sve nagrade i priznanja ovog svijeta!
Tekst napisao Karlo Milićević