Početak i završetak gradnje crkve

Župna crkva u Kruševu ima specifični tijek događanja veznih uz izgradnju i njezin završetak. S gradnjom se započelo 1934. Ali tada nije bila završena. U izgradnji od 1934. do 1936. uspjelo je tadašnjem župniku don Anti Romiću s pozajmicama i većim dugovima crkvu pokriti i otvore staviti. Htjelo se da se ima „prostorija“ u kojoj se može narod okupiti i skloniti od vremenskih okolnosti. To je bila ideja vodilja s kojom se krenulo u izgradnju 1934. Poslije toga stanje na crkvi se održavalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Već se daju naznake 1958. da je potrebno crkvu završiti. Nagovara se don Antu da krene. A, on izbjegava bilo kakve radove činiti sve dok ne sakupi glavninu novca za nastavak radova. Kažem nastavak radova, jer crkva 1936. nije završena nego tek pokrivena i otvori na njoj postavljeni.  Kada se sakupila glavnina novca nastavak radova na crkvi je započet 1963. planirani radovi bili su privedeni kraju pred don Antinu smrti 1964.

Ni tada, 1964. crkva nije bila završena. Nije bio završen zvonik započet i do visine zidova crkve izgrađen 1934. Zvonik je završen za vrijeme župnikovanja don Mirka Iličić

Tako možemo reći da je crkva u Kruševu započeta s radovima 1934. A, završena 1966. završavanjem s radovima na zvoniku. Koliko god nekomu bilo to čudno čuti, ali je tako.

Obnove župne crkve

Poslije 1966. obnove crkve i zvonika izvođene su u tri navrata:

• sedamdesetih godina (1976.) prošlog stoljeća za vrijeme župnikovanja don Marka Kutleša. Tada je crkva, ofarbana, krov popravljen, postavljena nova električna instalacija, postavljen novi tabernaku, krstionica, ofarbani kipovi.  Na žalost crkva nije dugo izgledala lijepo i obnovljeno, par mjeseci poslije završetka obnove, grom je crkvu u ponutrici, posebno na svodu oštetio.  Štete je sanirana ali ne i ofarbane. Poslije groma postavljen je oko crkve gromobran. Vidljivi su bili oštećeni dijelovi od groma sve do 2008.
• Drugo razdoblje obnove trajalo je u tijeku 1990. i 1991. U tijeku 1990. obnova i dogradnja vršena je na zvoniku, a 1991. na krovu lađe crkve, svetišta i sakristije.
• Treća razdoblje obnove trajalo je od 2006. do 2013. Radovi na obnovi započeti su početkom 2008. i trajali su do kraja 2011. U 2012. nije se na crkvi ništa radilo. Radovi na obnovi nastavljeni su u lipnja 2013. i bili su završeni do 20.10.2013.

Zašto se ovako činilo s crkvom u Kruševu?

Novac: Razloga je više, a glavni razlog je novac. Novca za potrebne radova i obnovu nije nikada bilo dovoljno. Nitko se nije htio upustiti u avanturu da nešto učini. Don Ante Romić o brizi u koju je upao za vrijeme izgradnje piše pismo kolegi svećeniku: “I ja brate propušio se u Kruševu od brige, kad sam crkvu gradio …”

Uvijek se mislilo s nekih „vrhova“ ono što se treba uraditi za 1000 (tisuću) maraka, da se uradi za 100 (sto). Takvi su bili omjeri razmišljanja: ono što se treba uraditi za sto tisuća marka da se uradi za deset tisuća. Ili, malo je čudno reći, ali je istinito za crkvu i radove na crkvi trebalo je milijun mraka, pa i više.

Donacije: Župljani Kruševa gledali su da netko od nekuda ishodi neke donacije, ali da oni radove izvode i na crkvi zarade. Oni koji  su se za radove natjecali s ponudama davali bi za crkvu sto maraka, ali gledali zaraditi do tisuću. Igre su to koje nemaju ni kraja ni „konca“. Ponude domaćih nisu bile ništa manje nego li i onih koji su bili iz drugih krajeva.

Rasprave o potrebnim radovima

U drugoj i trećoj navedenoj vremenskoj obnovi crkve i sam sam sudjelovao. Rasprave, umarajuće i prazne rasprave vodile su se odmah od 1989.  Prolaze mi kroz sjećanja mnogi i mnogi susreti i razgovori ne znam za kakvim stolom: okruglim ili nekakvim drugačijim,  mnoge rasprave produživale su se sve do početka radova na obnovi 2008..

Da je bilo novaca za obnovu, mnoge rasprave su se mogli i izbjeći, ali u svakoj raspravi se nadalo ne bili se od nekuda pojavila neka mogućnosti da se dođe do potrebna novca za obnovu crkve Naznake za novac su se pojavile tek svršetkom 2007, i krenulo se s radovima 2008.

Poznato mi je da se na raspravama i razgovorima nikada nisu mogli stavovi usuglasiti. I konačno bez obzira što se nisu mogli stavovi usuglasiti odlučeno je na nivou manje skupine po završetku župne dvorane da se s liturgijskim slavljima iz crkve prijeđe u dvoranu i da to bude znak i trenutak početka obnove župne crkve. Tada 24. 9. 2006. nije bilo mogućnosti da se bilo što učini s radovima na obnovi crkve. Bilo je mišljenje: kad se ne može ništa na crkvi činiti neka se u njoj, oronuloj i jadnoj, ni liturgijska slavlja ne događaju. Nekorištenje crkve kao liturgijskog prostora neka bude znak da na njoj treba nešto činiti, a među vremenom se upuštati u traženje mogućnosti ne bili se došlo do potrebnih novaca za obnovu.

Stavovi i mišljenja pred početak obnove

Stav naroda i potpora u radovima: Narod je vidio i govorio kako je crkva najlošija u okolici, a nekada (1936.) bila među prvima sagrađena, odnosno prvi su imali krov nad glavom, a sada je u jadnom stanju. Narod je vidio potrebu da se na crkvi treba nešto učiniti, ali su se pitali od kuda novci…?

Stav „struke“: Mnogi od „struke“ koji su pitani za savjet promatrali su jadno stanje na crkvi. Govorili su jedno na sastancima, drugo prije i poslije sastanaka. Stavovi na sastancima bili su: crkvu privremeno sanirati i ne ulaziti u veće zahvate jer su skupi i neizvodivi. Stavovi istih mimo sastanaka bili su: crkvu treba u cijelosti obnoviti.

Struka je napravila projekt postojećeg stanja crkve, konstruktivnog i izvedenog, ali dati prijedloge i potpisati ih da se crkva izvede u finom neoromaničkom stilu nitko od struke nije htio izraditi ni potpisati.

Kako je došlo do sadašnjeg izgleda crkve? Može se reći da je do sadašnjeg izgleda crkve došlo pretvarajući ideje i teme u tijeku samih radova u konačno izvedeno djelo. Bilo je radnji koje smo ponavljali više puta iz početka dok konačno nismo izveli radnju kako smo mislili da treba biti. Tako je išlo od obijanja maltera, fugiranja zidova, izrada ponutrici crkve, svoda, zvonika, poda, kora, klupa…

Od struke pomogli su nama: izradi projekt postojećeg stanja na crkvi gosp. Jaroslav Vego i njegovi suradnici, gosp. Pero Marijanović dao nam je više savjeta, statiku je rješavao gosp. Mladen Glibić, od velike pomoći u vođenju i savjetima u obnovi crkve bio nam je gosp. Mladen Šimić, umjetničke zahvate rješavao je gosp. Ilija Skočibušić. Sve radove od početka do kraja vodio je i nadgledao gosp. Mile Pušić. Mnoge ideje u obnovi crkve inicirao je i vodio gosp. Mile Pušić. U ime federalnih institucija obnovu crkve vodili su i nadgledali članovi Federalnog ministarstva kulture i sporta – Zavod za zaštitu spomenika (gđa Lidija Mičić i gđa Azra Hadžić).

Stav župnog ureda:  Poznavajući, ne površinsko, nego detaljno stanje ma crkvi odlučili smo se na temeljitu obnovu crkve. Vidjeli smo, a od nikoga podržani, da je na crkvi, u obnovi, potrebno vratiti građevinsko stanje iz 1935., tj. u stanje prije pokrivanja crkve, i od toga krenuti u „ponovno završavanje radova“.

Moje vizije o obnovi crkve: Duge rasprave (od 1989.) o obnovi crkve, dva pokušaja obnove (1990. i 1991.), gledanje lošeg stanja na crkvi natjerali su me da se krene s obnovom „pa kud išlo, neka ide, kako bilo, neka bude“. Pribojavao sam se obnove. U meni je pomisao na obnovu stvarala veliku neugodu. Normalno da sam sve neugode u sebi skrivao. Nisu mi bile jasne vizije obnove. Samo sam znao i to je bila ideja vodilja: mora se krenuti „pa kud puklo, neka pukne“. S jedne strane pritisak je dolazio od „vrhova“ i nenaklonjenih prijedloga što se treba, a što ne treba raditi, s druge strane pritisak je dolazio od župljana. Narod je govorio: „da nam je crkva najjadnija u cijelom kraju“. Na sastancima se događala priča i teorija, iza koje nitko ne bi ni prstom makao da se nešto učini. Ništa mi nije bilo jasno, ni kako krenuti, ni kako završiti. Projekta nema, osim onoga parcijalnog i nepotpunog iz šezdesetih godina prošlog stoljeća.

U početku se predlagalo da se zbog velikih vjetrova na ovim prostorima, radi krovna armirano betonska deka i da se po njoj stavi crijep. Od toga se odustalo jer se pribojavalo da zidovi neće podnijeti teret armirano betonske deke.

Pitanje je nastajalo kako izvesti novi svod u crkvi, kako izvesti svod u svetištu, kako riješiti pitanje slavoluka u crkvi. Sve je bilo u pitanju…

Dolazilo je do ideje da se crkva proširi, da se napravi arteks ispred glavnih ulaznih vrata, da se proširi sakristija, da se pravi posve nova crkva, a da od ove ostane samo zvonik i otvoreno svetište.

Nisam imao nikakve volje da se krene, osim neke prisile koja je dolazila s raznih strana, koja je prisiljavala da se krene. Vidio sam i znao župna dvorana je završena i sada se daje mogućnost da se krene s obnovom, ali kako, bilo je mučno i teško pitanje.

Skupa s narodom „napustio“ sam crkvu 24. 9. 2006., bila je izgledom nikakva, jadna. Nisam se mogao naviknuti na njezin jadni izgled. Nisam mogao gledati. Prešao sam skupa s narodom u dvoranu koja je zadovoljava potrebe župe. Pomišljao sam, prijeći ću, pa ako se bude moglo raditi nešto na crkvi radit ću, ako ne, neka crkvu radi tko bude mogao ali se u njoj više ne može biti.

U početnim vizijama obnove popunjavao sam razmišljanje s pomišlju da bi bio zadovoljan ako bi se uspjelo crkvu oslobodi loše fasade, promijeni krov i zamijeni kupa na zvoniku. Imao sam dojam da bi to bilo dosta. O drugim zahvatima u početku nisam razmišljao. Kažem, bio sam zadovoljan zaokružiti ono što se mora, a dalje neka ide kako bude moglo. Konačno krenulo se: s izradom projektne dokumentacije i potražnjom novca.

Kad se prešlo iz crkve u dvoranu. Dok se ništa na obnovi crkve nije radilo, dok se misa slavila u dvorani, nitko ništa nije govorio, svi su bili mirni, stjecao se dojam kao da crkvu i ne treba obnavljati. Kad se krenulo 1. 2. 2008. s obnovom,  odmah su krenula mnoga pitanja, a glavno je bilo „od kuda novci“.

Izgleda da tako mora biti: prije radova, puno priča kako bi i što trebalo. Kad se prešlo iz dvorane u crkvu, a na crkvi se ništa nije radio, šutnja, mirovanje. Kad se krenulo s radovima na obnovi krenule su kritike i sitni neljudski udari…

I sada, da li sam zadovoljan s učinjenim. Ne znam! Što je to zadovoljan! Što nezadovoljan? Radilo se, završilo se, Bogu hvala!